|
Pojavljivanje knjige Marine Trumic' Zhivi glas umjetnika, vrac'a nas kao chitatelje do nebrojeno velikog broja imena i djela znachajnih ljudi i uvijek zhivih pitanja o umjetnosti i umjetniku. Naravno, tako i na taj nachin do moguc'nosti da ustanovimo: kako u medjuvremenu odgovor nije dobijen, a ista pitanja vec' zhive u novim mladim i sredovjechnim ljudima koji jednako gorljivo inzistiraju na njihovome prisustvu i trazhenju odgovora. Koji s jednakom vjerom zhive taj i takav – zadat zhivot.
Knjiga donosi zapise o susretima i razgovore sa sedamdeset (70) znamenitih ljudskih pojava koje je na svom profesionalnom putu srela i u razgovoru zaustavila Marina Trumic'. Vishe od polovine tih ljudi, vishe nisu medju zhivima, ali se ne gubi aktuelnost njihovoga mishljenja i znachaja njihovoga zhivog glasa. Naprotiv. Njihova rijech i poruka, energija njihove pojave josh uvijek pokrec'u svijet djelatnih ljudi i podstichu inventivne. Tako se ova izvrsna knjiga Marine Trumic' ovaploc'uje kao trajan generator pozitivne energije humanistichkog i estetskog predznaka.
Pishuc'i svoje tekstove tokom 30-ak godina novinarskog rada, Marina Trumic' je morala imati u vidu svoj profesionalni zadatak, ostavljeno vrijeme, rubriku s odredjenim brojem znakova. Ali, za inventivne, nema ogranichenja. Inventivni i kreativni postavljaju standarde. Autorica se, naime, novim povodima i osjec'anjem da je rijech o ljudima koji josh imaju shta rec'i, obrac'ala u vishe navrata. Sa Nobelovcem Ivom Andric'em razgovara pet puta, sa Brankom C'opic'em tri puta, sa Midhatom Begic'em dva puta, etc. Sa svima njima ima i prijepisku i odrzhava komunikaciju. Tako je dobijena primjerena slika pojave i u duzhem vremenskom razdoblju.
Tekstovi su u knjizi poredani abecednim redom prezimena. U knjigu se ulazi kroz nadahnuto i suptilno, ali s odmjerenim zanosom ispred svoga i svih tih zhivota ispisanim esejistichkim monologom: Svijet je lijep, svijet je chudo. Marina Trumic' nenametljivo, s izgradjenim i rafiniranom smislom i mjerom podstiche svoje sugovornike i od njih dobija maksimum i onda, kada je rijech o provjereno introvertnim osobama koje otvoreno i javno izrazhavaju svoje nepovjerenje prema novinarima i medijima.
* * *
U ochima i duhu chitatelja, ova izvrsna i u nashim prilikama rijetka knjiga, biva sasvim relevantnim chudom koje chitatelje uvodi u zaboravljene i nerijetko sasvim i odavno napushtene prostore ideja i poduhvata, a podstiche energijom koju isijavaju sjajni ljudi, njihove zamisli i predstave o zhivotu i svijetu. Tekstovi Marine Trumic' objavljivani su u Svijetu, Oslobodjenju, Odjeku, Oku, NIN-u, Jugoslavenskoj reviji, Knjizhevnosti, itd., i prije vishe od chetvrt stoljec'a dochekivani s odobravanjem i izuzetnom pazhnjom.
U knjizi je na nachin potisnute osobne intime, kao dragost, ipak nazochan sjajni chovjek i samozatajni intelektualac, Marinin suprug Chedo Kisic'. Bash kao i u zhivotu i poslu: uvijek je tu po onome shto radi i shto ostaje na njegovom ljudskom putu kao trag. I, samo iznimno i eksplicite vidljiv je na licu mjesta. Uspjeshan u najosjetljivijim poslovima, ali skroman i nikad u prvom planu. Tako se javlja i kao lik na fotografijama, ime ili prezime i rijetko oboje, naprimjer u pismu zahvalnosti Meshe Selimovic'a za seriozan tretman i knjizhevno-kritichku opservaciju njegovoga djela u reviji Odjek, koju je Chedo Kisic' uredjivao petnaestak godina.
* * *
Knjiga Marine Trumic' Zhivi glas umjetnika, snazhno i relevantno amalgamira kulturalnu ravan koju tvori jedinstven jezichki kulturni prostor ex-YU. Vrlo je interesantno, kako taj zhivi glas iznenadjujuc'e jednako zvoni i odjekuje u vremenu poslije minulih dogadjaja! Rijech je o kontinuitetu humanistichkog angazhmana onih ljudi koji su uvijek na umu imali samo opc'u dobrobit koja je u njihovo vrijeme izgledala jednako kao shto izgleda danas.
Umjetnost i umjetnici, ako to jesu, onda su takvi. I, nevolje su iste. Kao da ljudi, kao da chovjechanstvo ne uchi.
U trec'em po redu tekstu o nashem Nobelovcu Ivi Andric'u, Svijet, 29.11.1968. godine, Andric' pricha o svome boravku u Vroclavu na Kongresu Medjunarodne lige za mir, 1948. godine, dakle – dvadeset godina ranije. Prisjec'a se uzdrzhanosti poljskih pjesnika prema Jugoslavenima. Poljaci su se drzhali na distanci, znajuc'i da su pod prismotrom Informbiroa s osjec'anjem da ih sam Staljin gleda. O chemu Andric' kazhe:
Rekao sam jednoj poljskoj pjesnikinji, nashoj staroj poznanici i, inache, pametnoj zheni, koja se pravila da nas ne vidi: Zashto se ovako ponashate? Pa, ovo nismo izmislili ni vi ni ja. Ako ste vi uz vashe i ja sam, normalno, uz svoje i to ne mozhe biti drugachije, ali postoje neki ljudski odnosi. Pa mi smo pisci, a ne politichari. Ni ova situacija nec'e vechno potrajati, a vi c'ete se jednom stideti svoga postupka… Sec'am se da mi je jedini Ilja Erenburg pred svima prishao, onim svojim karakteristichnim, laganim hodom Jevrejina, nosec'i mi cigaru, jer mi smo i ranije uvek razmenjivali cigare, da i ovaj put to uchinimo.
Pola stoljec'a kasnije, istu sliku mozhemo vidjeti u nashoj zemlji, ovaj put u odnosima izmedju njezina tri najbrojnija naroda. Totalitarni je um u svim vremenima i na svim meridijanima je zauvijek isti. A, trebalo bi iskorachiti izvan te strashne okoshtalosti razuma.
Zapravo, cijelu istinu o ovoj izvrsnoj knjizi rekao je direktor Muzeja knjizhevnosti i pozorishne umjetnosti BiH, sada pokojni – Aleksandar Aco Ljiljak, nagovarajuc'i Marinu Trumic' da knjigu priredi:
Znam da si zaokupljena radom na svojim prichama i mislish kako je to sada za tebe najbitnije, ali vjeruj mi: priche danas pishu mnogi a malo je onih koji se mogu pohvaliti tako obimnim i dragocjenim materijalom, vazhnim za nashu kulturnu historiju.
Nema sumnje, Aleksandar Ljiljak je imao stvaran odnos prema autorici i potencijalnoj knjizi, kulturi i historiji, kao i moguc'nosti nastavka komunikacije zhivog glasa umjetnika. Naime, izvan te komunikacije koja nas spaja, ni jedni, ni drugi istinski ne opstajemo. Mi smo, nedvosmisleno samo ono shto izmedju nas jeste, ma shta da to jest.
Pouzdano, rijech je o jednoj od rijetkih knjiga, kojoj c'e s prolaskom vremena vrijednost rasti, sasvim primjereno ili proporcionalno znachaju djela i autora na koje se odnosi. Naime, osim pomenutih, nije moguc'e drugachije gledati imena: Oto Bihalji Merin, Jan Beran, Bato Chengic', Mersad Berber, Oskar Danon, Oskar Davicho, Zuko Dzhumhur, Hamza Humo, Nedzhad Ibrishimovic', Mirza Idrizovic', Hanifa Kapidzhic'-Osmanagic', Mirko Kovach, Gustav Krklec, Vesna Krmpotic', Hajrudin Krvavac, Boshko Kuc'anski, Skender Kulenovic', Ibrahim Ljubovic', Predrag Matvejevic', Velimir Miloshevic', Juraj Najdhart, C'amil Sijaric', Djakomo Skoti, Dervish Sushic', Marko Veshovic', Mehmed Zaimovic', Miodrag Zhalica i dr.
Rujna/septembra, 2006.
|