|
II
Dug i tezhak je bio njihov put povratka; susretale su ih paklene vruc'ine, strashne oluje, noc'i mrachne… Ali velika zhelja za domom bila je nepobjediva vodilja: ”Josh malo pa c'emo stic'i i odahnuti u nashem gnijezdu, tu, odmah iza sedam gora, tu, odmah iza sedam mora”, ponavljali su uz ples u letu.
Tako dugo dok ne stigoshe na svoj prag i u zadnjem koraku ne zatvorishe ochi da osjete miris svog doma. Zapjevali su tad najsretniji poj, zaplesali najcharobniji ples i uz drhtaj srca bez daha krenuli u svoje gnijezdo.
– Stoj! Ovo sad dom je moj! – prenu ih iznutra poznat glas.
– Kako? Kako mozhe biti, nash dom, sad tvoj?! – zapanjeno uzviknushe.
– Da je vash ovo bio dom ne biste ga tako dugo napustili. Dom se chuva. Dom se ne ostavlja – chu se iz gnijezda.
– Ali mi smo ga morali ostaviti. Da bi prezhivjeli… – odgovorishe u jedan glas.
– Zashto nisam morao ja?
– Ne znamo zashto nisi morao ti, ali, uvijek je bilo tako. Mi odlazimo i vrac'amo se…
– Kasno. Ovo je sad moje gnijezdo. Ja sam ga godinama chuvao, grijao ga, i nisam ga napushtao, jer napushteno gnijezdo pripada svakome.
– Ne mozhe neshto shto je nashe pripasti svakome. Nas dvoje smo s mukom to gnijezdo sagradili. Ovdje smo nashe lastavice odgajali. Ovdje smo, bash u ovom gnijezdu, srec'u nashu savili.
– Kasno ste se toga sjetili. Ja vec' dugo stanujem u njemu i ovo gnijezdo sad zauvijek moj je dom.
III
Dug i tezhak je bio njihov put povratka; susretale su ih paklene vruc'ine, strashne oluje, noc'i mrachne... Ali velika zhelja za domom bila je nepobjediva vodilja: ”Josh malo pa c'emo stic'i i odahnuti u nashem gnijezdu, tu, odmah iza sedam gora, tu, odmah iza sedam mora”, ponavljali su uz ples u letu.
A sada?
Danima je starac sjedio i slushao svadju lastavica i ushunjalog stanara koji nije napushtao gnijezdo ni kada su mu govorili da u tudjem gnijezdu niko nije nashao srec'u, ni kada su plakali i proklinjali da im vrati njihovo, ni kad su...
Hmm! Da li im je onaj glas sa visina to shapnuo, ili su oni svojoj neopisivoj tuzi za svojim, sad zauzetim, gnijezdom to uchinili nije znao ni on, taj mudrac bez doma, ali desilo se, vidio je svojim ochima u kojima se godinama suza k domovini vukla, kako jednog jutra lastavice zazidavaju otvore na svom zauzetom gnijezdu i kako gnijezdo postaje chudno jaje iz kojeg se nikada nec'e izlec'i zhiva ptica koja je zauvijek ostala lezhati u njemu.
|