|
On je trenutak, minuta koja traje ali nikada da bi završila sat ili dan, nego da bi ponovo skočila i pojavila se slična ili nakon tri, pet ili deset godina. Nemoguće ga je doživljavati samo kao slikara jer bi to definitivno bio falsifikat njegove biografije, u kojoj bi minorizirali što on jest: opservator društvenih prilika, oko duhovito-kritičkog sadržaja, povremeni politički akter, insider u arhitekturi, emotivac sa gardom.
|
Marin Topić: Međugorska gospa, ulje na platnu, 1984.
|
|
Sve to moguće je pronaći u njegovu slikarskom okviru koji se od osamdesetih godina formirao i punio uz duže i kraće stanke. Za sebe kaže daje regionalni slikar jer je veliki dio njegova rada posvećen lokalnom pejzažu Bune i Blagaja, Neretve, Ilića i pitomim kompozicijama mrtvih priroda sa obaveznim isheklanim stolnjacima naših baka. Hvala mu na toj memoriji, kao i za ”Mostarske platane” i ”Bašču na Rondou” koja se sada zalijeva tržišnom utakmicom kreditnih kartica.
Ali nije mu vjerovati, makar ne u potpunosti, jer da je rođen npr. u Osijeku sada bismo gledali vodu Drave i ravni slavonski krajolik. Ne bježeći od činjenice da smo svi dijelom ono iz čega smo potekli i što nas okružuje, vjerujem da je dio Marinove istine u slikarstvu kao psihološkoj potrebi, samom postupku slikanja koji mu posebno u njegovim vještim hiperrealističkim fazama donosi mnoštvo koncentracije, posvećenosti samo jednom problemu, potrebnu ustrajnost i fokusiranje na bitno. A to fokusiranje na neki način počinje mnogo prije usvajanja hiperrealističke tehnike, otprilike kada njegovi mnogobrojni pejzaži prestaju doslovno motivski, kada se pogled sužava i javljaju se samo detalji, kao u primjeru onoga tipično Marinovog imenovanja ”Šipci u Ćele” uspjele kompozicije linijske mreže ogoljenog granja, osušenih i raspuknutih nepravilno okruglastih formi u svjetlini atmosfere. Tada počinje ono što njegovoj prirodi itekako odgovara, a to je istraživanje tehnike u okviru suženog motiva odnosno početak rada na ciklusu imenovanom ”Voda”. Sve je izbrisano, most i kanjon rijeke, pitomina i snaga vode; slika se pretvara u raster prirodno bojenog oblutka i pijeska, hipnotički nas veže i metaforički uči koliko se moramo mijenjati da bismo ostali isti, jer ni jednog trenutka ne stojimo u istoj vodi. Jednom apsolutno usvojen, taj se motiv uvlači u nadrealne kompozicije srednjevjekovnih gradova, križarskih brodova nizozemskog krajolika sa kamenim krstačama, i osobno mi najdražu kompilaciju Dalijevog Krista Juana de la Cruza. Kombiniranjem naizgled nesrodnih motiva Marin ulazi u nezahvalno područje sličnosti i razlika nazora i svjetova, ali on je definitivno osoba sa hrabrošću za takva poimanja i smislom za istovremeno korištenje scensko-barokne uzbudljivosti i ledenog odmaka foto aparata. Vjerujem da je to upravo razdoblje u kojem je dosegao svoju duhovnu i likovnu zrelost, i mjesto u kojem bi njegova lucidna priroda trebala pronaći svoj mir.
|
Marin Topić: Odvjetnik Josip Muselimović, ulje na platnu, 2006.
|
|
Ali, ako… a kod Marina je to moguće. Već slika svoju majku u njenom mikrokozmosu, ispred kuće u kojoj ga je odgojila, sa otvorenim prozorima i mušketinima, cekera punih jabuka i karakterističnoj pozi. Već slika Rondo reminisceniju prošlog vremena, sa ljudima koji su dnevnom ritualu činili duh tog mjesta i onima koji više nisu sa nama, a čije osmrtnice na platanima nadopunjuju taj isti duh. On to jednostavno mora napraviti, oslušnuti dah prošlosti, zaustaviti ga, omirisati genius loci i prenijeti nama.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-08-02
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|