|
Mjesec maj u Mostaru je protekao u znaku brojnih kulturnih i sportskih manifestacija i obiljezhavanja znachajnih datuma i dogadjaja: akademija, tribina, susreta pjesnika i publike, koncerata, izlozhbi, turnira…
Desilo se i predstavljanje zapisa, bolje rec'i hronike-romana Mehmeda Dizdara Bence ”Stolac virtualni zavichaj” koju je publika u prepunoj dvorani Centra za kulturu nazvala – knjigom za chitanje i plakanje! I u kojoj se Dizdar, inache profesor knjizhevnosti, predstavlja kao autor visoke spisateljske imaginacije.
U stvari, ovdje su tri knjige u jednoj knjizi koje se zovu: Uspomene, Svjedochenja i Ima li nade. I: koliko god je prva, po mnogima izuzetna knjiga Mehmeda Dizdara ”Sudjeni Stolac” jedan gorki i dramatichni dnevnik o torturama, crnim danima i josh crnjim noc'ima provedenim u kazamatima tzv. Herceg-Bosne, toliko je njegova nova knjiga jedna freska o stolachkoj epopeji, ljetopis o gradu-mucheniku koji nekada bijashe sinonim slobodarstva, ljudskog bratstva i dobrosusjedstva.
Zapravo, ova knjiga o kojoj su, ne samo pozitivne nego briljantne recenzije napisali Nijaz Durakovic', Alija Piric' i Enes Ratkushic' jedno je ogledalo u kojem c'e nashe, i generacije poslije nas uvijek vidjeti njenog autora-logorasha Mehmeda Dizdara, vidjec'e nakazno lice ubica, progonitelja, palikuc'a i silovatelja, ali c'e vidjeti i dragi lik shehida i svih koji su nas branili i nadahnjivali da se borimo, da trpimo i patimo, da bismo ostali i opstali na ovim prostorima.
Najvazhnija odlika ove knjige, autentichne priche prezhivjelih svjedoka, zhrtava nasilja i bezumlja jeste da u njoj nema poziva na osvetu, nema mrzhnje; ne, autor Benca Dizdar, chak, ne mrzi ni svoje progonitelje ni svoje muchitelje – on se ne da i on se nada da c'e ovdje ljudi istog sunca i istog podneblja – mada mukotrpno – graditi nove mostove ljubavi, mostove od chovjeka do chovjeka, od pomirenja i povjerenja, prashtanja i sabura.
Ali, onaj Stolac, miran i pitoreskni gradic' na Bregavi kakav poznajemo ne stanuje vishe na staroj adresi.
Prije trinaest godina, tamo je sve shto bijashe boshnjachko (i srpsko) sravnjeno sa zemljom. A sve do agresije na Bosnu i Hercegovinu svi Stochani bijahu – svoji. Niko nikome – ni potamo se. Krasan narod koji je drzhao da nikakve ograde, ni vjerske, ni nacionalne, ni politichke ne treba da odvajaju chovjeka od chovjeka. Vjerovao da je cijela Bosna i Hercegovina njihova domovina, svi Stochani njihovi sugradjani.
Bilo tako oduvijek, sada vishe nije.
Dodjoshe tamo neki hudi ljudi i rukama koje liche na tigrove kandzhe oteshe im Stolac. S njima dodje i tama koja guta i svjetlost i ljude, shto bi rekao prorok i uchitelj Halil Dzhubran. Nesrec'a koja razjapljuje cheljusti i halapljivo guta sve shto su vrijedne ruke i zdrav razum stvorili.
Ali, to nisu bili pravi Stochani, vec' zhivi izdanci fosila, domac'i uljezi. Ubice i pljachkashi shto su poshli putem svih pokvarenih i okaljanih u Drugom svjetskom ratu. Oni shto zaboravljaju drevnu mudrost da se chovjek rodi praznih shaka, tako i umre, i uzalud su mu sva ovozemaljska bogatstva ako nije srec'an s onim shto je imao.
Varalice i razmetljivci shto bi na tudjoj muci da grade srec'u i probitak.
U knjizi ”Stolac virtualni zavichaj”, autor ih proziva imenom i prezimenom! Oni su ”najzasluzhniji” da se Stolac nije pomakao od onog neiskorijenjenog fashizma iz ’93. i ’94. godine, nego se taj fashizam zabokorio i razlistao.
U svome Stocu, Boshnjaci su danas narod drugog reda.
A koliko su, tek, imali iskushenja i ponizhenja da se vrate u stolachku rodnu i svetu grudu. Koliko puta su prevareni, shikanirani, vrac'eni, kamenovani! Sve te tuzhne i sramne epizode uvjerljivo su opisane u poglavlju pomenute knjige pod naslovom: Ima li nade!
”U agresiji na nashu zemlju ugasili su se mnogi zhivoti… Mnoga srca gradova i sela su skrhana. I srce nasheg Stoca lagano zastaje, ne dajte da posve stane… ne dajte, molimo vas.” – pisali su Stochani raseljeni po svim zemljinim meridijanima.
Odgovor je doshao od jednog doshljaka – Hrvata, chovjeka koji bijashe dobre volje:
”Mi iz Konjica i srednje Bosne nismo protjerani u Stolac, nego smo zhrtve ”humanog preseljenja”, ali jedva chekamo da se i mi vratimo u svoj lijepi zavichaj.”
Zato c'e hronika o virtualnom zavichaju popularnog Bence Dizdara imati svoje poklonike medju chitaocima svih generacija i afiniteta. Jeste knjiga za chitanje i plakanje, ali – i pamc'enje.
|