Mjesec maj u Mostaru je protekao u znaku brojnih kulturnih i sportskih manifestacija i obilježavanja značajnih datuma i događaja: akademija, tribina, susreta pjesnika i publike, koncerata, izložbi, turnira…
Desilo se i predstavljanje zapisa, bolje reći hronike-romana Mehmeda Dizdara Bence ”Stolac virtualni zavičaj” koju je publika u prepunoj dvorani Centra za kulturu nazvala – knjigom za čitanje i plakanje! I u kojoj se Dizdar, inače profesor književnosti, predstavlja kao autor visoke spisateljske imaginacije.
U stvari, ovdje su tri knjige u jednoj knjizi koje se zovu: Uspomene, Svjedočenja i Ima li nade. I: koliko god je prva, po mnogima izuzetna knjiga Mehmeda Dizdara ”Suđeni Stolac” jedan gorki i dramatični dnevnik o torturama, crnim danima i još crnjim noćima provedenim u kazamatima tzv. Herceg-Bosne, toliko je njegova nova knjiga jedna freska o stolačkoj epopeji, ljetopis o gradu-mučeniku koji nekada bijaše sinonim slobodarstva, ljudskog bratstva i dobrosusjedstva.
Zapravo, ova knjiga o kojoj su, ne samo pozitivne nego briljantne recenzije napisali Nijaz Duraković, Alija Pirić i Enes Ratkušić jedno je ogledalo u kojem će naše, i generacije poslije nas uvijek vidjeti njenog autora-logoraša Mehmeda Dizdara, vidjeće nakazno lice ubica, progonitelja, palikuća i silovatelja, ali će vidjeti i dragi lik šehida i svih koji su nas branili i nadahnjivali da se borimo, da trpimo i patimo, da bismo ostali i opstali na ovim prostorima.
Najvažnija odlika ove knjige, autentične priče preživjelih svjedoka, žrtava nasilja i bezumlja jeste da u njoj nema poziva na osvetu, nema mržnje; ne, autor Benca Dizdar, čak, ne mrzi ni svoje progonitelje ni svoje mučitelje – on se ne da i on se nada da će ovdje ljudi istog sunca i istog podneblja – mada mukotrpno – graditi nove mostove ljubavi, mostove od čovjeka do čovjeka, od pomirenja i povjerenja, praštanja i sabura.
Ali, onaj Stolac, miran i pitoreskni gradić na Bregavi kakav poznajemo ne stanuje više na staroj adresi.
Prije trinaest godina, tamo je sve što bijaše bošnjačko (i srpsko) sravnjeno sa zemljom. A sve do agresije na Bosnu i Hercegovinu svi Stočani bijahu – svoji. Niko nikome – ni potamo se. Krasan narod koji je držao da nikakve ograde, ni vjerske, ni nacionalne, ni političke ne treba da odvajaju čovjeka od čovjeka. Vjerovao da je cijela Bosna i Hercegovina njihova domovina, svi Stočani njihovi sugrađani.
Bilo tako oduvijek, sada više nije.
Dođoše tamo neki hudi ljudi i rukama koje liče na tigrove kandže oteše im Stolac. S njima dođe i tama koja guta i svjetlost i ljude, što bi rekao prorok i učitelj Halil Džubran. Nesreća koja razjapljuje čeljusti i halapljivo guta sve što su vrijedne ruke i zdrav razum stvorili.
Ali, to nisu bili pravi Stočani, već živi izdanci fosila, domaći uljezi. Ubice i pljačkaši što su pošli putem svih pokvarenih i okaljanih u Drugom svjetskom ratu. Oni što zaboravljaju drevnu mudrost da se čovjek rodi praznih šaka, tako i umre, i uzalud su mu sva ovozemaljska bogatstva ako nije srećan s onim što je imao.
Varalice i razmetljivci što bi na tuđoj muci da grade sreću i probitak.
U knjizi ”Stolac virtualni zavičaj”, autor ih proziva imenom i prezimenom! Oni su ”najzaslužniji” da se Stolac nije pomakao od onog neiskorijenjenog fašizma iz ’93. i ’94. godine, nego se taj fašizam zabokorio i razlistao.
U svome Stocu, Bošnjaci su danas narod drugog reda.
A koliko su, tek, imali iskušenja i poniženja da se vrate u stolačku rodnu i svetu grudu. Koliko puta su prevareni, šikanirani, vraćeni, kamenovani! Sve te tužne i sramne epizode uvjerljivo su opisane u poglavlju pomenute knjige pod naslovom: Ima li nade!
”U agresiji na našu zemlju ugasili su se mnogi životi… Mnoga srca gradova i sela su skrhana. I srce našeg Stoca lagano zastaje, ne dajte da posve stane… ne dajte, molimo vas.” – pisali su Stočani raseljeni po svim zemljinim meridijanima.
Odgovor je došao od jednog došljaka – Hrvata, čovjeka koji bijaše dobre volje:
”Mi iz Konjica i srednje Bosne nismo protjerani u Stolac, nego smo žrtve ”humanog preseljenja”, ali jedva čekamo da se i mi vratimo u svoj lijepi zavičaj.”
Zato će hronika o virtualnom zavičaju popularnog Bence Dizdara imati svoje poklonike među čitaocima svih generacija i afiniteta. Jeste knjiga za čitanje i plakanje, ali – i pamćenje.
|