Leo V. Arndt (Leo W. Arndt): Baba Beširova džamija, crtež iz 1907. godine
|
|
Haremi (groblja) oko Baba Beširove džamije
Kada su austrougarske vlasti planirale probiti cestu prema Ljubuškom (1883.), i, kasnije, prema Širokom Brijegu (između 1887. i 1889.)19 veliki dio ovih harema je ekshumiran (ostao je samo mali dio Velikog harema uz džamiju).
Krajem tridesetih i krajem pedesetih godina dvadesetog stoljeća pronađeni su na lokalitetu bivšeg harema neekshumirani grobovi, pa su posmrtni ostaci iz ovih grobova bili pokopani u nekoliko mezara u haremu uz zapadni zid džamije.
|
U haremu Baba Beširove džamije. Fotos iz 1900. godine
|
|
Prema arhivi Vakufskog povjerenstva u Mostaru vakuf ove džamije, uz navedene hareme, imao je u svom posjedu i kuću s dvorištem i voćnjakom, dva gradilišta i jednu njivu. Sve ove nekretnine upisane su u gruntovnicu gr. br. 333, 3129 i 3096 i zapremale su površinu 5296 m2. Ovaj vakuf imao je i nešto zemlje u Biogradcima kod Mostarskog blata.20
Austrijski književnik Robert Michel21 harem ove džamije opisuje ovako:
”… Još dalje ka dolini Radobolje stoji jedna vrlo stara džamija čija se munara već opasno nagela. S njenim zaraslim haremom ona je kao izrezak iz priča ”1001 noći”. Dva prastara oraha šire svoje granje nad grobištem i krovom džamije. I kad bi bila manje lijepa, pristajao bi joj visok rang među džamijama Mostara, jer je to džamija slavuja. Iz gustog grmlja ovog harema odjekuju u blagim proljetnim noćima ljupke pjesme slavuja koje u nebrojenim grlima nad baščama Mostara i cijelom dolinom Radobolje nalaze odziv. … I pod širokim krunama starih oraha kod Baba Beširove džamije žbunje je u haremu tako gusto da se u njemu skrivaju slavuji za svoje kliktave noćne snove…”
Profesor mostarske Velike gimnazije Antun Pichler (1863-1922.) u svom tekstu ”Flora hercegovačkih grobalja” (Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, knjiga XIV 1902. godine, str. 125) je ustvrdio da su u haremu (groblju) Baba Beširove džamije ”dva najstarija orahova stabla u Hercegovini izrasla”.
Baba Beširova mahala
Najpoznatiji sačuvani dokument o teritorijalnom razvoju Mostara kao kasabe i njegovom stanovništvu nalazimo u Popisnom defteru (registar-protokol) za Hercegovački sandžak iz 1585. godine. Prema tom defteru tada je u Mostaru postojalo 14 muslimanskih mahala i 2 kršćanske. Među 14 mostarskih muslimanskih mahala upisana je i Baba Beširova mahala sa 34 domaćinstva.22 Mahala je formirana u drugoj polovini XVI stoljeća oko novosagrađene Baba Beširove džamije i po njenom osnivaču dobila je svoje ime. Po tituli ”aga” osnivača Baba Beširage može se zaključiti da je vakif bio zapovjednik jednog odreda turske plaćene vojske. Epitet ”baba”, opet, kaže da je on bio prior baktešijskog derviškog reda koji je u njegovo doba djelovao u Mostaru.23 Tekije ovog reda bile su brojne na Balkanu, pa tako i u Bosni i Hercegovini.
Opširnije na temu baktešijskog derviškog reda informira nas Senad Mičijević u svom tekstu ”Značaj i potreba obnove džamije na Balinovcu.24
Kako se Baba Beširova mahala (od 1946. nosi ime ulica Ahmeta Sefića, a od 1995. godine dali su joj neadekvatno ime Stara Ilićka)25 nalazila na krajnjoj zapadnoj periferiji grada, iz sigurnosnih razloga sve do 1878. nije bila znatno naseljena. Kao što smo naveli, protezala se od džamije na Balinovcu, a njena krajnja odrednica bila je Ćatića kula, poslije koje se prostire Bakamovića imanje do Bakšima, odakle su počinjali Ilići.
Najstarije porodice koje su naseljavale ovu mahalu bile su: Kurbegović, Slipičević, Šarić, Fazlibegović, Duranović, Dvizac, Drače, Ćatić, Bakamović, Bošnjić, Đilitović, Arap i Hadžiselimović.
Udajom djevojaka starosjedilačkih porodica iz ove mahale pojavljuju se, dosta davno, i nova prezimena: Džinović, ženidbom iz porodice Ćatić (inače prezime Džinović u ovoj mahali porijeklom je iz mostarske mahale Carina); Šiširak, ženidbom iz porodice Slipičević; Kolukčija, ženidbom iz porodice Šiširak; Bajgorić, ženidbom iz porodice Šiširak; Vejzović, ženidbom iz porodice Ćatić; Bečević, ženidbom iz porodice Dvizac; Novo, ženidbom iz porodice Duranović; Dizdarević, ženidbom iz porodice Drače; Trbonja, ženidbom iz porodice Dvizac; Šarići, u Barama, ženidbom iz porodice Đikić.
Ahmet-aga Efica poslije 1920. kupio je zemljište u Barama (vjerovatno od porodice Đikić ?) i tu sagradio dvije prelijepe kuće. Kuće su spaljene u junu 1993. godine. Poslije ovog rata kuće nisu obnavljane a ove parcele su prodate.
|
 |
 |
Marija Dittrich i Anton Dittrich,
prvi doseljenici u Baba Beširovu mahalu
|
|
Prvi stanovnici ove mahale koji nisu bili muslimani bili su familija Dittrich, koja je na otkupljenom zemljištu Slipičevića i Šarića sagradila veoma lijepu jednokatnu kuću. Kuća je stradala u požaru i kasnije je imala samo prizemlje. Anton Dittrich26, nadporučnik austrougarske vojske, kupio je i sagradio kuću u ovoj mahali 1896. godine. Nekoliko godina poslije pridružuje mu se još jedan doseljenik u ovu mahalu. Bila je to familija Johana Milera (Jochana Mülera)27, koji je radio kao sudski pristav (pomoćni sudski službenik) koja je otkupila jednu od kuća i bašču, vjerovatno od familije Fazlibegović. Žena mu se zvala Tekla a imali su tri kćeri Anny, Albine i Chatarine.
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u ovoj mahali kupuje zemljište sa kućom i nastanjuje se Pero Kožul, po kome je ”Fazlibegovića strana” neko vrijeme nosila naziv ”Perina strana”.28
Poslije 1920. godine kao podstanari u kućama starosjedilačkih porodica pojavljuju se prezimena: u kući porodice Dvizac na ”Dviščevoj adi” podstanari su porodica Novak i Vilenica. U prvoj kući, s lijeve strane ulice od Balinovca, u jednoj od kuća porodice Drače podstanari su porodica Galić. Kuća je prodata Žari Brkiću i u njenom prizemlju je ”Hercegovačka konoba”. U jednoj od kuća porodice Dvizac podstanari su bili porodica Melcher. Poslije je ova kuća prodata Ivanu Peharu. Kuća u kojoj sada živi porodica Vejzović kupljena je od starosjedilačke porodice Bošnjić. Kuća u kojoj je dugo živjela porodica Šoše je vlasništvo porodice Bošnjić. Kuću Avde Dvizca kupuje i doseljava se Meho Delalić sa suprugom. Od porodice Fazlibegović jednu kuću kupuje i doseljava se Ibrahim Kebo. U jednoj od Slipićevića kuća dugo je bio podstanar Mađar ing. Mezey sa suprugom, Austrijankom iz Beča, i djecom. Kasnije u ovoj kući podstanar je Pišta Hegediš sa suprugom Micikom i kćerkom Hedom. Ovu kuću su Slipičevići prodali Fatimi Nožić, a ona ju je prodala Ivanu Barbariću. Također, u jednoj od Slipićevića kuća podstanar je i Filip Stojčić, koji vremenom kupuje ovu kuću. Posljednju svoju kuću u ovoj mahali Slipičevići prodaju šezdesetih godina prošlog stoljeća Stevi Tasiću. U jednom dijelu kuće Johana Milera (Jochana Müllera) podstanari su, poslije Prvog svjetskog rata, porodica Jose Bubaša, porijeklom iz Gospića. Joso Bubaš sa suprugom Julijom imao je četiri kćeri: Miciku, Milku, Anku i Pepicu te sina Maksimilijana-Maksu. Kasnije se kći Milka udaje za Franju Bebeka i ostaje da živi u tom dijelu Milerove (Müllerove) kuće. Poslije Drugog svjetskog rata ovaj dio kuće se nacionalizira i tako je pripao porodici Bebek, a bivšu Milerovu (Müllerovu) kuću kupio je Mile Matijević. U jednoj od kuća Alage Duranovića podstanari su Ilija i Ruža Ljolje, koji zatim kupuju kuću sa okućnicom na kraju ove mahale od Sulejmana Džinovića, a u kuću Duranovića u kojoj su bili podstanari Ljolje za podstanare dolazi porodica Ančić, koja kasnije kupuje ovu kuću. U pomoćnim prostorijama na imanjima Fazlibegovića i Duranovića naseljavaju se porodice Golubović, Morić, Zerdelić i Merdanović, koji vremenom otkupljuju ove male kuće. Zatim u jednoj od Ćatića kuća podstanar je rudar Sulejman Jusufović sa ženom Ajkunom i djecom. U kući porodice Miletić podstanari su Osman i Hamida Gačanica sa porodicom. U jednoj od Ćatića kuća podstanari su porodica Durić, koji je kasnije i otkupljuju. U tzv. Ćatića klancu, u malim, nekad pomoćnim prostorijama na imanju, stanuju: Kajić Mejra i sin joj Hasan, Kajić Bećir i Duda sa sinovima Bajrom i Huseinom, Kajić Fazlija i Kajić Avdo sa sinovima Ibrom i Ševkom. Zatim, podstanar je i Alija Kadrić, čiji je brat bio poznati harmonikaš.
Dvadesetih godina prošlog stoljeća ovdje kuću kupuje i pomenuta porodica Kožul, a pred Drugi svjetski rat kuću od Šaćira Arapa kupuje žandarski službenik Ante Glamuzina. Državni službenik Karlo Kralj kupuje ovdje kuću i naseljava se u ovoj mahali. Poslije Drugog svjetskog rata od porodice Đilitović kuću kupuje i naseljava se porodica Batlak. Također, poslije Drugog svjetskog rata od porodice Bakamović kupuje dio zemljišta i naseljava se porodica Hamzić. Poslije 1950. godine od porodice Hadžiselimović posjed sa kućom i mlinicom kupuje i naseljava se porodica Pintul.
Na kraju ove mahale odavno žive i porodice Perić i Miletić, a tu se krajem austrougarske uprave naseljava i Marko Hrste. Ovdje su kao podstanari živjele i dvije pravoslavne porodice Dursumović i Pivac (baba Pivkuša). Obje ove porodice su imale po jednog sina i obojicu su ustaše 1941. godine ubili bacivši ih žive u jame.
|
Balinovac: Baba Beširova mahala – vidi se harem Baba Beširove džamije, dvije kuće porodice Drače i kuća porodice Dvizac. Desno je tzv. Ćatića ada na kojoj je sagrađena kafana ”Balinovac”, kasnije vlasništvo porodice Bošnjić.
Fotos iz 1887. godine
|
|
Od 1963. godine, probijanjem nove ceste za Iliće, Baba Beširova mahala postaje tzv. slijepa ulica. Tih godina počinje intenzivnija gradnja privatnih kuća i stambenih blokova uz novoprobijenu cestu, tako da taj trend nije zaobišao ni Baba Beširovu mahalu. Neplanskom gradnjom unakažen je nekada prelijepi krajolik ovih prostora. Naime, kako su za vrijeme turske vladavine ovi prostori bili dio mostarskih bašča i voćnjaka, tj. feudalni posjedi, na njima se nisu gradile kuće za stanovanje. Zemljište je služilo za sadnju i obrađivanje, a kuće su se na prostorima iznad ove mahale u Cimu i Ilićima nalazile na padinama brda. Bile su to kmetovske kuće i građene su na mjestima gdje ne ugrožavaju obradivo zemljište .
Prostori od ove mahale prema Neretvi bila su plodna mostarska polja (cerničke bašče), na kojima se Mostar počeo širiti dolaskom austrougarske uprave u Bosnu i Hercegovinu, a intenzivnije poslije Prvog svjetskog rata. Tako se Baba Beširova mahala doimala kao ”nastanjena enklava” na prostorima gdje su dominirali nepregledni prostori bašča, voćnjaka i vinograda, što je danas nemoguće i zamisliti, zbog nepopravljivog uništavanja ovih prostora.29 Možda je ovaj ambijent najslikovitije opisao poznati bečki filolog, geolog i paleontolog dr. Moritz Hoernes (1852-1917.) u svom djelu ”Dinarische wanderungen” (Beč 1878. i 1894.):
”(…) Bujna vegetacija voćaka i vinove loze, ovdje uspijeva i izvrsno povrće. Odlično bi mogao poslužiti za ljetovalište Mostara. Dolina Radobolje je baštenska četvrt Mostara. Ovdje se sunčana žega, bujna vlaga i dobrota zemljišta natječu u stvaranju divne vegetacije mirisnih maslina, jakih bokora šipka i tamnog smokovog žbunja u kojem slavuj tako neumorno pjeva, kako po Sofoklovom divnom opisu nije pjevao ni na Kolonu kod Atine, koji sada stoji tako bijedan i pust. Vinogradi se nižu uz obronke, ali samo za kratko, jer gore više sve je najednom pokriveno odvaljenim kamenom ili grebenima i tu bezutješno stoji brdovita okolina” … (preveo dr. Branko Šantić, 1964.)
Postojala je i jedna narodna rugalica nastala u mahali Zahum, a odnosila se na mostarske mahale zapravo na to koja je od mostarskih mahala najljepša. Poznato je samo ovo:
(…) Cernica ulica mačja guzica
Luka mačke vukla
Donja mahala govna pahala
Zahum strana od bisera grana.
Ova verzija rugalice interpretirana je u Zahumu, a svaka mahala je imala svoj odgovor na nju.
Balinovac
Toponim Balinovac (u narodnom žargonu prevladava Balnovac) izgleda nije izvorni toponim. Starosjedioci Baba Beširove mahale su pričali da se do pojave ”Malte na Balinovcu” današnji Balinovac nazivao Babinovac po Baba Beširu. Sva tri harema (groblja) koja su činila cjelinu uz Baba Beširovu džamiju prostirala su se i na prostorima današnjeg Balinovca, a stanovnici ove mahale nazivali su ih harem Babinovac. Poslije ekshumacije većine harema oko ove džamije, kada su austrougarske vlasti probijale cestu prema Ljubuškom i Širokom Brijegu, situacija se mijenja.
Prema kazivanju starosjedilaca ove mahale naziv Balinovac se ustalio izgradnjom ”Malte”30. Naime, 1889. godine Mostar se dijeli na gradski i seoski srez, pa je na Balinovcu (Babinovcu) izgrađena ”Malta”, koja je funkcionirala sve do 1945. godine. Među stanovnicima ovih prostora Mostara, Balinovac se nazivao i ”Malta”. Malte su bile svojevrsne carinarnice, rampe na ulasku glavnih cesta u grad. Na njima su gradovi ubirali pristojbu (maltarinu) za robu i vozila kad su ova stupala na njihovo zemljište ili kada su prelazili njihove ceste i vode. Pristojbu ili maltarinu naplaćivao je maltar (carinik). Govorilo se, kažu starosjedioci Baba Beširove mahale, poslije uspostave ”Malte”: ”Babinovac posta Balinovac”, podrazumijevajući pod time da na Babinovcu stoji ”Malta” na kojoj seljaci (balije)31 plaćaju maltarinu za ulazak u grad.
Pomenuti Senad Mičijević u tekstu ”Značaj i obnova džamije na Balinovcu – baktešijska tekija Baba Beširova džamija”32 piše zanimljivo o toponimu Balinovac i drugim toponimima na ovim prostorima. Zanimljivo je da niti na jednoj karti Mostara iz vremena austrougarske uprave, koje je autor ovog teksta imao priliku da vidi, ne postoji toponim Balinovac. Postoji samo strelica sa naznakom: selo Ilići.
Uz Maltu na Balinovcu poslije 1920. godine sagrađen je objekat u kojemu je bila gostiona ”Bled”. Poslije Drugog svjetskog rata u ovoj gostionici bile su smještene prostorije Mjesne zajednice Zahum (Fronta). Kasnije je dograđena i dvorana za društvene djelatnosti stanovnika ove Mjesne zajednice, a u njoj je od 7.4.1963. godine djelovao Odred izviđača ”Mithad Haćam”33. Također, ova dvorana je šezdesetih godina prošlog stoljeća bila vikendom poznati plesnjak na kome su svirali tadašnji mostarski bendovi. Poslije 1994. godine ovaj Odred izviđača nosi ime ”Radobolja”. U prostorijama ”Malte” poslije 1945. godine imao je brijačnicu rahmetli Ibrahim Šarić.
Na Balinovcu je djelovao i Omladinski fudbalski klub ”Radobolja” osnovan 1974. godine. Takmičili su se u općinskoj ligi dok nisu izborili pravo na takmičenje u Hercegovačkoj zoni. Prvi predsjednik ovog kluba bio je Jusuf Dizdarević, a poslije njega tu funkciju obavljao je duže vrijeme, sudija Vjeko Lovrić-Hefta.
Na ulasku sa Balinovca u Baba Beširovu mahalu, preko puta Baba Beširove džamije, nalazila se nekada čuvena kafana ”Balinovac”, u početku vlasništvo porodice Ćatić, a od 1934. godine novi vlasnik kafane postaje Halil-aga Bošnjić koji ovu kafanu osavremenjuje i proširuje.
Prvi vlasnik kafane ”Balinovac” Ibrahim Ćatić tragično je stradao 15.3.1934. godine. Naime, on je u gostionici Stjepana Zelenike u Vukodolu posredovao u prepirci dvojice pijanaca i jedan od njih S. Dizdar ubo ga je nožem pri povratku iz gostionice kući.34 Poslije njega, od 23.4.1934. godine, vlasnik kafane postaje pomenuti Halil-aga Bošnjić.35 Zanimljiv podatak je da se u ovoj kafani priređivao ”uranak” za Đurđevdan. Toga dana poslije podne u 15 sati svirao je Orkestar vojne muzike, a u 17 i 30 održavana je besplatna tombola – da bi zatim kafana bila otvorena cijelu noć.36
Ova kafana poznata je i po tome što je u njoj u julu 1921. godine izvedena posljednja poznata predstava karađoz teatra u izvedbi ”nekog Bosanca”. Tako je pisalo na poleđini fotografije koju je posjedovala porodica Rene Ćatić.
Halil-aga Bošnjić imao je između 1936. i 1940. godine još jednu kafanu u Baba Beširovoj mahali koja se zvala kafana ”Bare”, a nalazila se na parceli i u kući u kojoj danas žive potomci njegova sina Hakije Bošnjića.
Vremenom dio kafane ”Balinovac” postaje vlasništvo Salema Batlaka, koji je zbog posljedica rata 1993. godine prodaje i sada je tu sagrađen hotel ”Bevanda”.
Južno, preko puta Baba Beširove džamije, Alaga Duranović imao je jednokatnu kuću sa prodavnicom u prizemlju. U ovoj kući podstanari su dugo bili porodica Jusufović. Kuća je srušena sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
(nastavlja se)
____________________
19 Cesta prema Ljubuškom probijena je kroz dio ekshumiranog harema (groblja) Baba Beširove džamije 1883. godine, a cesta do Žovnice probijena je 1887. da bi se produžila prema Širokom Brijegu u periodu od 1887-1889. godine.
20 Hivzija Hasandedić ”Hercegovački vakufi i vakifi” (14. Vakuf Baba Bešira Bakamovića). Anali Gazi-Husrev-begove biblioteke, knjiga 9-10 str. 34. Sarajevo, 1983. godine; Također i: Izvještaj o Vakufskim posjedima i zgradama u području Vakufskog povjerenstva u Mostaru. Sastavljeno na osnovu Gruntovnice Vakufske direkcije u Sarajevu br. 2203/31 od 05.02.1931. godine.
21 Robert Michel ”Mostar” , monografija Prag, 1909. godine. Prijevod u typoskriptu od dr Branka Šantića iz 1964. godine urađen za potrebu Muzeja Hercegovine u Mostaru str. 24 i 27.
22 Muhamed A. Mujić ”Pitanje stare pravoslavne crkve u Mostaru” i njena opravka 1833. godine”. Prilozi za orijentalnu filologiju jugoslavenskih naroda pod turskom vladavinom, br. 26 Sarajevo 1976. godine, str. 81-82.
23 Hivzija Hasandedić ”Baba Beširova džamija u Mostaru" Islamska misao (II), br. 10 str. 25-26. Sarajevo, 1979. godine.
24 Senad Mičijević ”Značaj i potreba obnove džamije na Balinovcu – (baktešijska tekija Baba Beširova džamija)” Most, br. 148 (59) str. 70-76. Mostar, mart 2002, godine.
25 Ahmet Sefić, građevinski tehničar (Mostar, 11.9.1918. – juli 1941.). Član SKOJ-a od 1938 i KPJ od 1939. Nakon oružanog otpora ustašama jula 1941. uhapšen i ubijen na Ovojcima kod Mostara (Spomenica Mostara 1941-1945.; Mostar, 1987. godine).
26 Anton Dittrich, Pankrac, Češka 20.7.1854. – Mostar, 20.4.1926. godine. Sin Andrije Dittricha zemljoradnika i tkalca i majke Eleonore rođ. Rudolf iz Ringelsheima. Njegova supruga Marija Dittrich rođ. u Pankracu 21.12.1868. umrla u Mostaru 13.11.1957. godine. Otac Jože Neumann i majka Karolina rođ. Kunzze. Bili su sudetski Nijemci koji su sa austrougarskom upravom došli u Mostar. Imali su šestero djece: Marija-Mica, Ela, Lujza, Frida, Otto i Vilko. U to vrijeme u isljučivo muslimanskoj Baba Beširovoj mahali bili su prvi kršćani koji su se u njoj naselili 1896. godine. Njihov kupljeni posjed uveden je u grunt 15.4.1896. godine br. uknjiška 4842, kč. 3450.
27 Jochan Müller, sudetski Nijemac, bio je prijatelj Antona Dittricha i doselio se nešto kasnije od njega u Baba Beširovu mahalu, gdje je od starosjedilaca kupio kuću i bašču. Potomci ove familije danas su gđa. Nela Cigić rođ. Rajić i njezin brat Vlatko Rajić. Naime, Jochan Müller bio je njihov pradjed.
28 Pero Kožul kupio je zemljište u ovoj mahali. Nije imao potomstva pa je sve ostavio sestriću Juri Blaževiću koji sedamdesetih godina 20. st. prodaje posjed i pravi kuću u Ilićima.
29 Opširnije o ovim prostorima pisao je Salko Šarić u tekstu ”Mostarska oaza koje više nema – Radobolja i njena okolica nekad i sad” Most br. 122-123 (33-34) str. 86-94 Mostar, 2000. godine.
30 Izgled Malte na Balinovcu djelomično se može vidjeti na Fotografiji Wilhelma Wicnera u monografiji ”Mostar” Roberta Michela (Prag, 1909.) str. 40a. Na ovom fotosu Baba Beširova džamija naziva se Dvišćeva džamija, što je pogrešno. Također na str. 53 nalazi se izvrsna fotografija Hadžiomerovića mlinice kod Ćatića česme u Ilićima. Na str. 61 na fotografiji se može vidjeti izgled Vukodola u to vrijeme.
31 Riječ ”balija” je malo izopačeni oblik turske imenice ”abali”, koja označava čovjeka obučena u grubo sukno. U prenesenom smislu ona je sinonim za seljaka. Tako su begovi i age, obučeni u čohu i kadifu, imali običaj zvati prostog seljanina – nekad s malom dozom potcjenjivanja, jer seljaci nisu vladali finim gradskim ophođenjem i navikama. U Mostaru je ”balija” uvijek značio seljak-prostak bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost.
32 Senad Mičijević ”Značaj i potreba obnove džamije na Balinovcu – (baktešijska tekija Baba Beširova džamija)” Most, br. 148 (59) str. 70-76. Mostar, mart 2002. godine.
33 Mithad Haćam (1917-1942.), Mostarac, Narodni heroj Jugoslavije, pripadao je antifašističkom pokretu u Drugom svjetskom ratu.
34 Omer H. Sefić (O.H.S.) ”Pogibija Ibrahima Ćatića” Jugoslavenski list – Sarajevo, 16.3.1934. str. 3.
35 Omer H. Sefić (O.H.S.) ”Novi vlasnik kafane Balinovac” Jugoslavenski list –Sarajevo, 25.4.1934. str. 4.
36 Omer H. Sefić (O.H.S.) ”U Balenovac na Đurđevdan” Jugoslavenski list – Sarajevo, 5.5.1934. str. 3.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-07-28
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|