|
Naravno da boli
(Ja visst gör det ont)
Naravno da boli kad pucaju pupoljci.
Zashto bi se uostalom proljec'e dvoumilo?
Zashto bi se sva nasha zhudnja vrela
vezala u ledchemerno bljedilo
Umotan zar bio je pupoljak zimu cijelu.
Shta je to novo shto izjeda i hrli?
Naravno da boli kad pucaju pupoljci,
bol onog shto raste
i onog shto grli.
Da, sigurno je teshko kad kapi padaju.
Od bojazni strepec'’ teshko objeshene,
hvataju za granchicu, nadimaju, klize –
tezha ih povlachi tako pripijene.
Teshko biti nec'kav, rastrgan i plah,
teshko c'utit’ bezdan shto vuche u beznad,
ipak istrajati kad te je strah –
teshko hotjet’ ostati
i hotjeti pad.
Kad pomoc'i nema i kad je najtezhe,
pupoljci drvec'a ushic'eno pucaju.
A kad strah nikakav vishe ne stezhe,
kapi granchica blistajuc'i padaju
nesvjesne da su drhtale od novog
nesvjesne da su strepile pred let –
c'ute natrenutak sigurnost najvec'u,
pochivaju u vjeri
shto tvori svijet.
Preveo: Haris Tucakovic'
|