|
U pomenutom predgovoru knjige, Staniša Tutnjević, manirom istinskog istraživača, ukazuje na životni i stvaralački put Jakova Šantića, nastojeći uporno da njegovu poeziju situira u korpusu ondašnje mostarske i šire pjesničke produkcije. Tutnjević tako evidentira i citira mnoge ondašnje, a i neke kasnije, kritičare koji su pisali o poeziji Jakova Šantića s punim uvažavanjem (Matoš, Ilija Ivačković, Nikola Antula, Miloš Živković, Bogdan Popović, Jovan Radulović, Dragiša Vitošević, Radomir Konstantinović itd.).
Većina njih navodi da je prva knjiga Jakova Šantića (”Pjesme”) po obimu skromna što ne daje dovoljno mogućnosti da se o ovoj poeziji temeljitije sudi, ali ističu da ona najavljuje pjesnika koji će imati i umjeti šta da kaže.
Sigurno je da poezija u svom vremenu, početkom prošlog vijeka, u skladu s ondašnjim estetskim mjerilima, djeluje nešto drugačije no što danas ostavlja utisak na ovovremenog čitaoca. Istina, i danas, dok ove stihove čitamo, stičemo utisak da oni imaju dosta od arome i domašaja ondašnje pjesničke elite Mostara, da su stihovi tematski i zanatski zreli, ideje i misli dobro artikulisani, utemeljeni u svom vremenu i prostoru. Naglasimo, od tada, pa sve do danas, ta ”mostarska” poezija nije prestala da živi u nama, da izaziva puno poštovanje.
U skladu s ovim, Tutnjević je u svom predgovoru analizirao ili skrenuo pažnju, uvažavajući druge kritičare, na tri nivoa poezije Jakova Šantića, odnosno odnosa prema njoj. Tako on, u prvom dijelu svog predgovora, skreće pažnju na to kako su tadašnji kritičari ovu poeziju, u programskom i zanatskom, ali i poetskom smislu vezali za ondašnji mostarski pjesnički krug. U drugom dijelu svog predgovora Staniša Tutnjević analizira stavove ondašnjih kritičara o poeziji Jakova Šantića, i skreće nam pažnju na njihove utiske da je pjesnik uvažavao ondašnje poetske domete stranih i domaćih autora, pri čemu se pominju mnoga značajna domaća i strana imena pjesnika. Konačno, u trećem dijelu ovog inspirativnog predgovora Tutnjević i sam, kritički i analitički sudi o poeziji Jakova Šantića, ističući mnoge njegove osobenosti karakteristične za ono vrijeme.
Drugi dio knjige čini poezija Jakova Šantića u četiri ciklusa (Pjesme, Iz pošljednjih pjesama, Posmrčad i ostale pjesme). Zrela je to poezija koja udovoljava osnovnim estetskim, tj. poetskim mjerilima i onog i ovog vremena. No, prostor nam ne dozvoljava da šire o tome govorimo. Ostavićemo čitaocima i književnim prosuditeljima da o toj poeziji kažu nešto više.
Konačno, u trećem dijelu knjige date su brojne napomene Staniše Tutnjevića pod naslovom ”Uz ovo izdanje” gdje je uvrstio mnogo dokumentarne građe i značajnih podataka o životu i radu Jakova Šantića. Tu je i cjeloviti prilog Literatura o Jakovu Šantiću. Čini nam se da je ovom knjigom (računajući poeziju Jakova Šantića i priloge Staniše Tutnjevića) ovaj pjesnik na najbolji, na profesionalan način vraćen prvo Mostaru i njegovoj kulturnoj baštini, zatim Hercegovini, pa svima nama.
Posvećujući godinama posebnu pažnju hercegovačkim autorima i temama (proporcionalno najzastupljeniji sadržaji u izdavačkim planovima), ugledni beogradski izdavač ”Svet knjige”, na čelu sa Stevom Ćosovićem, i ovom je knjigom dao nezaobilazan doprinos profilisanju hercegovačke kulturne prošlosti ali i sadašnjosti.
|