|
Mudra Isidora Sekulic' istiche da prozu uzdizhu poetski elementi. Bez njih bi djelovala osakac'eno. Sijaric' kao da je slijedio ovu njenu opasku. U svim pishchevim prozama poetsko se javlja kao vrsta ”magnetne rezonance”. A shta je sa Sijaric'evim poetskim sochinjenijama? U njima pisac njeguje neuobichajen vid refleksiranja predmetnog. On stihu daje pripovjedno obiljezhje. Chesto i sa fabulacijskom osnovom.
Moderni lirichar chesto koristi formu eseja za vizioniranje svoga svijeta. Dakako, sa uplivom novog korespondentnog koda. Sijaric' pribjegava tradicijskoj modelariji stiha, rec'i c'emo ravnomjernog toka. Takav kakav je umije da zanese. Valjda shto ima zanimljiv podtekst. Najcheshc'e simbolichkog usmjerenja. Nec'u rec'i da je izostala muzikalnost. I ona postoji, samo joj je kretanje prilagodjeno zahtjevu spore izrazhajnosti.
Ako bismo se zapitali zashto se Sijaric' poslije vishe sjajnih knjiga proze, okrenuo poeziji, odgovor c'emo nac'i u pishchevoj potrebi da poetskim jezikom kazhe neke fluidnije istine o zhivotu, vjerovatno smatrajuc'i da je on neka vrsta nadgradnje nad onim shto nudi prozno kazivanje. Uz pojam lirike, ne od sada, vezuje se i priziv bozhjeg poslanstva, dok prozi pripada zemaljski status, shto se chesto smatra statusom nizheg reda. Medjutim, tu nema hijerarhije, iz prostog razloga shto literaturu ne odredjuje vrsta nego stvaralachka dubina i umijec'e.
Mnogi potvrdjeni pisci, narochito u starijim godinama, vrac'ali su se stihu, mislec'i da c'e putem njega izraziti najdublje nemire bic'a. Tako nije bilo ni u primjeru velikih. Balzak, Dostojevski, Flober, Tolstoj i mnogi drugi pisali su poeziju, ali su to bili neuspjeli odjeci onog velichanstvenog shto su u prozi postigli. Sa Sijaric'em je drukchija stvar. Zashto? Zato shto se u njegovoj poeziji, u finom vezu, prozhimaju duh i svijet. Drugim rijechima, stvarno i mishljeno mnogostruko se dodiruje i ozhivotvorava. I obichna stvar mozhe se iskazati kao otkric'e, ako je poetski odrazhena u novoj jezichko-smisaonoj datosti. Tada se predmetno povinuje sili subjekta, poshto on indukuje viziju i prizor. Zasniva poetski lapidarij. Stih govori kako poeta opazha sebe i kako to opazhanje prelama u vizijskoj matrici. Ne radi se ni o stanju posmatranja koliko o stanju srastanja subjektnih dispozicija u jedan koherentan evokacijski diskurs. Rekao bih diskurs poistovjec'enja sa prirodom kao ljekovitim chovjekovim utochishtem. Citirajmo poetu: Pada kisha. / Ja hodim kroz travu i stanem, / I pozhelim: / da sam kapljica kishe / Pa da joj na ruku padnem.
Konachno svijet nije samo ono shto se vidi vec' i ono shto se nasluc'uje. Mashta pomazhe da proces nasluc'ivanja dobije osnazhenu pulsaciju u ispovjednoj sferi. Neke pjesme u ”Lirici” imaju eksplozivan ton. Rijech je o pjesmama aluzivne i afektivne fermentacije, shto je uobichajeno za poete mudronosnih egzaltacija. Kod takvih se slike stalno mnozhe. Jednom obliku pridodaje se vishe imaginativnih udjela i oni, nashavshi se u istoj evokacijskoj kompoziciji, djeluju na slushne kanale omamljivo. Rec'i c'u da je tu imanentna apoteozichna fraza, inache, preplavljena rascvatom brojnih slika i uzastopnih vokalskih naznaka: Z(a)m(i)r(i)s(a) l(i)v/a)d(a). P(u)n(a) j(e) cv(i)j(e)c'(a), n(i)j(e) p(o)k(o)sh(e)n(a).
Najvazhnije je, kazhe Zhorzh Pule, kad se dodje do chistog pojma o samom sebi. Tu se svakako radi o stanju stalnih preobrazhaja u kojima se zatichemo. Tako je svaka Sijaric'eva pjesma drukchija od prethodne. Ne u jeziku koliko u odabiru teme i u nachina njene transformacije. U jednom se vodenom okcu ”ogleda nebo, sunce i ja”, a u drugoj pjesmi trava postaje bliska srcu ”samo ako je Ona proshla kroz nju”. Znachenje misli obiljezhava se nijansom neochekivanog kreacijskog postupka. Po pravilu sa filozofskom prozhetoshc'u.
Kad je poeta u zanosu, on se nalazi u nekoj vrsti bezvremene praznine. Do njega tada hrupe mnoge zapretane stvari iz minule proshlosti. U tom prisjec'anju zatiche sebe u ulozi dvojnika. Kao bic'e koje je zarobljeno mrezhom tajni i udesa. Poeta c'e udes apostrofirati kao neshto neizbjezhno: Bez svoga udesa / Ti ne bi bio / Ti.
Zbirka poezije ”Lirika” tvorena je kao album nesanica sa bezbroj scena. Koliko pjesama toliko i njih. Zato im naslovi nijesu potrebni. Smrt u mnogim pjesmama figurira kao trajuc'a odrednica. Ona je uvijek chekajuc'eg statusa. I uvijek opominjujuc'a. I nikad, bez odezhde pojmovnog odredjenja: Kad se zamire, tad se c'uti. / Bic'e to za mene divota, / Jer c'u moc'i da ponesem / Ono zbog chega sam c'utao / Cijelog / Zhivota.
Chitajuc'i Sijaric'evu poeziju reklo bi se da su ideal i apsurd nastali iz iste legure. Ideal signalishe stanje zhivota, a apsurd prekriva osjec'anje nestanka. Vrijeme je utisnuto u oba ta odredishna china, buduc'i da se ono javlja kao zidar i jedne i druge pojmovne postulacije. Tako pjesnik sa zavishc'u gleda na brata koji mirno na livadi lezhi i udishe miris trava, srec'an shto nije vidio more. Zbog njega bi se od gledanja umorio. Druga je slika u protivtezhi sa prvom. Ona kadrira osjec'anje ”posmrtne pochasti” za svakog bliskog ko je umro – hajduka ili konjokradice. Zhene mrtve u mislima ”namotavaju na vreteno do u svanuc'e”. Ovdje smrt ne zakriva vidokruge zhivota. Imajuc'i u vidu tu chinjenicu poeta slobodno markira minula vremena i (ne)zgode u njima. Mashta pjesniku pomazhe da brzo prede rastojanja i da se zadrzhi tamo gdje je dom ovoj ili onoj dosjetci. Razumije se kroz poetsku vizuru, poshto ona duzhe traje od uzgredne rijechi.
Misli je dato da se neprestano shiri. Uobrazilja joj daje osobinu stalnog pomjeranja u vishe smjerova, podredjujuc'i sebi i jezik kojom se emituje. Posebno mjesto gdje se neshto odigralo. Najvishe toga odigralo se u zavichaju. No, prije toga odigralo se u bic'u artikulatora, jer se oko njega sve vrti. On je vlasnik memorije i recepcije. Na poeti je da rasuto okupi i dozhivljajno osloji.
Kad pohoduje zavichaj, pjesnika obuzima plima zanosa. To je onaj zanos koji se slazhe tihano ali uporno. Kod takvog slaganja uzhitak je vec'i, a misao korjenitija. Proistekla je iz nutrenog sloja, uz slijed zvuchnih tonova skladno razmjeshtenih u matici strofe.
Zvuk doprinosi da misao bude pamtljivija. Pochesto sa rezigniranim obrisom. Takvi obrisi uzrokovani su ”pomanjkanjem” volje u starijem dobu. Tada se umjesto chetiri jedva doskochi prva stepenica.
Nec'emo rec'i da ove stihove izbira samoc'a. Izbira ih umna starost. Zato su sumnjichavog gesta i melanholichnog naplava. Rijech je o trenu kad se ishchekuje kraj: Na zidu mi otkucava / Sat. Malo, malo pa odbroji / Vrijeme... Ne znam shta njemu da odgovorim.
Stichem utisak da se stihovi izgovaraju sa lakoc'om. Prije toga su u sebi odbolovani. A bolu je svojstvena energija. Uprta vidom nebesima kao chuvarnom priklonu duha i znatizhelje. Balzak izjednachava nebo i buduc'nost. Jedno drugom sluzhi kao transfuzija postojanja. Tu avanturu izleta simbolizuju i kosmonauti. Prije toga to su chinile poete magnovenog nadahnuc'a.
Smatra se da je svijet osvojen kad se snagom odrazi u pjesnikovom subjektu. Ovom zbirkom poezije Sijaric' je pokazao moc' takvog odrazhavanja.
Rekao bih da se Sijaric' drzhao klasichne koncepcije kad je u pitanju gradjenje stiha. On i sjec'anje uzima kao vazhan odnos sa svijetom. Moguc'nost njegovog projiciranja je neogranichena, uz uslov da ga artikulator umije crpsti i imaginativno oplodjavati. Sijaric' se mozhe pohvaliti takvom vrlinom. A vrlina se mogla stec'i i punom ovladanoshc'u jezikom, posebno kad su neochekivane kombinacije u pitanju. Chovjek ovog podneblja, govorio mi je pisac, u jeziku prepoznaje i svoju vitalnost. Naprazno ne mudruje. Mudruje samo ako se njime mozhe pronac'i izbavljenje od nemilice i zla.
”Lirika” je i napisana da protezhira takav jezik. I ne samo jezik, nego i egzistenciju koju treba umilostiviti da bude meksha od postojec'e tvrdine. Zbog toga zbirka sadrzhi i filozofske repere. Neku vrstu samonikle mudrosti, koja je najcheshc'e vitalnija od uchene. Zanimljivo da sve shto se radja i dogadja umotano je u bajkovite slike, ne razminjujuc'i ni paklenichke stvari, jer bajka mora imati i posebnu vrstu ogledanja.
Tamo gdje ranije nije bilo puta, rijech je hodala i stizala gdje se namjerila, iskazujuc'i ne samo izgovorenichko nego i iskustveno bogatstvo. Svemu shto se razgorijeva svijetom i zhivotom trebalo je dati zavidan chulni vid i osjec'ajni ton. Sijaric' je to umio kao izuzetan vlasnik nepresushnog dara.
____________________
* Povodom zbirke poezije ”Lirika” C'amila Sijaric'a
|