|
Mudra Isidora Sekulić ističe da prozu uzdižu poetski elementi. Bez njih bi djelovala osakaćeno. Sijarić kao da je slijedio ovu njenu opasku. U svim piščevim prozama poetsko se javlja kao vrsta ”magnetne rezonance”. A šta je sa Sijarićevim poetskim sočinjenijama? U njima pisac njeguje neuobičajen vid refleksiranja predmetnog. On stihu daje pripovjedno obilježje. Često i sa fabulacijskom osnovom.
Moderni liričar često koristi formu eseja za vizioniranje svoga svijeta. Dakako, sa uplivom novog korespondentnog koda. Sijarić pribjegava tradicijskoj modelariji stiha, reći ćemo ravnomjernog toka. Takav kakav je umije da zanese. Valjda što ima zanimljiv podtekst. Najčešće simboličkog usmjerenja. Neću reći da je izostala muzikalnost. I ona postoji, samo joj je kretanje prilagođeno zahtjevu spore izražajnosti.
Ako bismo se zapitali zašto se Sijarić poslije više sjajnih knjiga proze, okrenuo poeziji, odgovor ćemo naći u piščevoj potrebi da poetskim jezikom kaže neke fluidnije istine o životu, vjerovatno smatrajući da je on neka vrsta nadgradnje nad onim što nudi prozno kazivanje. Uz pojam lirike, ne od sada, vezuje se i priziv božjeg poslanstva, dok prozi pripada zemaljski status, što se često smatra statusom nižeg reda. Međutim, tu nema hijerarhije, iz prostog razloga što literaturu ne određuje vrsta nego stvaralačka dubina i umijeće.
Mnogi potvrđeni pisci, naročito u starijim godinama, vraćali su se stihu, misleći da će putem njega izraziti najdublje nemire bića. Tako nije bilo ni u primjeru velikih. Balzak, Dostojevski, Flober, Tolstoj i mnogi drugi pisali su poeziju, ali su to bili neuspjeli odjeci onog veličanstvenog što su u prozi postigli. Sa Sijarićem je drukčija stvar. Zašto? Zato što se u njegovoj poeziji, u finom vezu, prožimaju duh i svijet. Drugim riječima, stvarno i mišljeno mnogostruko se dodiruje i oživotvorava. I obična stvar može se iskazati kao otkriće, ako je poetski odražena u novoj jezičko-smisaonoj datosti. Tada se predmetno povinuje sili subjekta, pošto on indukuje viziju i prizor. Zasniva poetski lapidarij. Stih govori kako poeta opaža sebe i kako to opažanje prelama u vizijskoj matrici. Ne radi se ni o stanju posmatranja koliko o stanju srastanja subjektnih dispozicija u jedan koherentan evokacijski diskurs. Rekao bih diskurs poistovjećenja sa prirodom kao ljekovitim čovjekovim utočištem. Citirajmo poetu: Pada kiša. / Ja hodim kroz travu i stanem, / I poželim: / da sam kapljica kiše / Pa da joj na ruku padnem.
Konačno svijet nije samo ono što se vidi već i ono što se naslućuje. Mašta pomaže da proces naslućivanja dobije osnaženu pulsaciju u ispovjednoj sferi. Neke pjesme u ”Lirici” imaju eksplozivan ton. Riječ je o pjesmama aluzivne i afektivne fermentacije, što je uobičajeno za poete mudronosnih egzaltacija. Kod takvih se slike stalno množe. Jednom obliku pridodaje se više imaginativnih udjela i oni, našavši se u istoj evokacijskoj kompoziciji, djeluju na slušne kanale omamljivo. Reći ću da je tu imanentna apoteozična fraza, inače, preplavljena rascvatom brojnih slika i uzastopnih vokalskih naznaka: Z(a)m(i)r(i)s(a) l(i)v/a)d(a). P(u)n(a) j(e) cv(i)j(e)ć(a), n(i)j(e) p(o)k(o)š(e)n(a).
Najvažnije je, kaže Žorž Pule, kad se dođe do čistog pojma o samom sebi. Tu se svakako radi o stanju stalnih preobražaja u kojima se zatičemo. Tako je svaka Sijarićeva pjesma drukčija od prethodne. Ne u jeziku koliko u odabiru teme i u načina njene transformacije. U jednom se vodenom okcu ”ogleda nebo, sunce i ja”, a u drugoj pjesmi trava postaje bliska srcu ”samo ako je Ona prošla kroz nju”. Značenje misli obilježava se nijansom neočekivanog kreacijskog postupka. Po pravilu sa filozofskom prožetošću.
Kad je poeta u zanosu, on se nalazi u nekoj vrsti bezvremene praznine. Do njega tada hrupe mnoge zapretane stvari iz minule prošlosti. U tom prisjećanju zatiče sebe u ulozi dvojnika. Kao biće koje je zarobljeno mrežom tajni i udesa. Poeta će udes apostrofirati kao nešto neizbježno: Bez svoga udesa / Ti ne bi bio / Ti.
Zbirka poezije ”Lirika” tvorena je kao album nesanica sa bezbroj scena. Koliko pjesama toliko i njih. Zato im naslovi nijesu potrebni. Smrt u mnogim pjesmama figurira kao trajuća odrednica. Ona je uvijek čekajućeg statusa. I uvijek opominjujuća. I nikad, bez odežde pojmovnog određenja: Kad se zamire, tad se ćuti. / Biće to za mene divota, / Jer ću moći da ponesem / Ono zbog čega sam ćutao / Cijelog / Života.
Čitajući Sijarićevu poeziju reklo bi se da su ideal i apsurd nastali iz iste legure. Ideal signališe stanje života, a apsurd prekriva osjećanje nestanka. Vrijeme je utisnuto u oba ta odredišna čina, budući da se ono javlja kao zidar i jedne i druge pojmovne postulacije. Tako pjesnik sa zavišću gleda na brata koji mirno na livadi leži i udiše miris trava, srećan što nije vidio more. Zbog njega bi se od gledanja umorio. Druga je slika u protivteži sa prvom. Ona kadrira osjećanje ”posmrtne počasti” za svakog bliskog ko je umro – hajduka ili konjokradice. Žene mrtve u mislima ”namotavaju na vreteno do u svanuće”. Ovdje smrt ne zakriva vidokruge života. Imajući u vidu tu činjenicu poeta slobodno markira minula vremena i (ne)zgode u njima. Mašta pjesniku pomaže da brzo prede rastojanja i da se zadrži tamo gdje je dom ovoj ili onoj dosjetci. Razumije se kroz poetsku vizuru, pošto ona duže traje od uzgredne riječi.
Misli je dato da se neprestano širi. Uobrazilja joj daje osobinu stalnog pomjeranja u više smjerova, podređujući sebi i jezik kojom se emituje. Posebno mjesto gdje se nešto odigralo. Najviše toga odigralo se u zavičaju. No, prije toga odigralo se u biću artikulatora, jer se oko njega sve vrti. On je vlasnik memorije i recepcije. Na poeti je da rasuto okupi i doživljajno osloji.
Kad pohoduje zavičaj, pjesnika obuzima plima zanosa. To je onaj zanos koji se slaže tihano ali uporno. Kod takvog slaganja užitak je veći, a misao korjenitija. Proistekla je iz nutrenog sloja, uz slijed zvučnih tonova skladno razmještenih u matici strofe.
Zvuk doprinosi da misao bude pamtljivija. Počesto sa rezigniranim obrisom. Takvi obrisi uzrokovani su ”pomanjkanjem” volje u starijem dobu. Tada se umjesto četiri jedva doskoči prva stepenica.
Nećemo reći da ove stihove izbira samoća. Izbira ih umna starost. Zato su sumnjičavog gesta i melanholičnog naplava. Riječ je o trenu kad se iščekuje kraj: Na zidu mi otkucava / Sat. Malo, malo pa odbroji / Vrijeme... Ne znam šta njemu da odgovorim.
Stičem utisak da se stihovi izgovaraju sa lakoćom. Prije toga su u sebi odbolovani. A bolu je svojstvena energija. Uprta vidom nebesima kao čuvarnom priklonu duha i znatiželje. Balzak izjednačava nebo i budućnost. Jedno drugom služi kao transfuzija postojanja. Tu avanturu izleta simbolizuju i kosmonauti. Prije toga to su činile poete magnovenog nadahnuća.
Smatra se da je svijet osvojen kad se snagom odrazi u pjesnikovom subjektu. Ovom zbirkom poezije Sijarić je pokazao moć takvog odražavanja.
Rekao bih da se Sijarić držao klasične koncepcije kad je u pitanju građenje stiha. On i sjećanje uzima kao važan odnos sa svijetom. Mogućnost njegovog projiciranja je neograničena, uz uslov da ga artikulator umije crpsti i imaginativno oplođavati. Sijarić se može pohvaliti takvom vrlinom. A vrlina se mogla steći i punom ovladanošću jezikom, posebno kad su neočekivane kombinacije u pitanju. Čovjek ovog podneblja, govorio mi je pisac, u jeziku prepoznaje i svoju vitalnost. Naprazno ne mudruje. Mudruje samo ako se njime može pronaći izbavljenje od nemilice i zla.
”Lirika” je i napisana da protežira takav jezik. I ne samo jezik, nego i egzistenciju koju treba umilostiviti da bude mekša od postojeće tvrdine. Zbog toga zbirka sadrži i filozofske repere. Neku vrstu samonikle mudrosti, koja je najčešće vitalnija od učene. Zanimljivo da sve što se rađa i događa umotano je u bajkovite slike, ne razminjujući ni pakleničke stvari, jer bajka mora imati i posebnu vrstu ogledanja.
Tamo gdje ranije nije bilo puta, riječ je hodala i stizala gdje se namjerila, iskazujući ne samo izgovoreničko nego i iskustveno bogatstvo. Svemu što se razgorijeva svijetom i životom trebalo je dati zavidan čulni vid i osjećajni ton. Sijarić je to umio kao izuzetan vlasnik nepresušnog dara.
____________________
* Povodom zbirke poezije ”Lirika” Ćamila Sijarića
|