|
Dobra vecher dragi prijatelji i dobro doshli u Francuski kulturni centar u Mostaru. Prije svega bih se htio zahvaliti svom prijatelju Zoranu jer mi je ukazao veliku chast i poshtovanje da upravo ja otvorim ovu izlozhbu.
Kao shto vec' znate vecherashnja izlozhba ima neke tematske veze s treshnjama.
Treshnje su oduvijek mamile chovjeka svojim slatkim plodovima, jer kako drugachije objasniti ponashanje djece koja bi se nesmotreno verala po visokom drvec'u u zhelji da dohvate taj izvor slasti, bez obzira na opasnosti koje su ih vrebale.
Djeca su i inache kao shto znate najbolji kritichari jer su dovoljno neiskvarena da bi mogla iskreno rec'i sve kako u biti i jeste. Treshnje su ocjenjivala tako shto su ih u enormnim kolichinama trpali u sebe i na taj nachin nedvosmisleno davali do znanja da je njihov plod neshto charobno.
One nisu posebno skupe i vec'ina nas si ih mozhe priushtiti vec' ubrane, ali ipak najvec'u vrijednost treshnje imaju upravo onda kada ih beremo direktno sa grane.
Malo tko se od nas kao dijete nije zaputio u tudji vrt na branje, osim naravno ako nije imao svoj vlastiti vrt u kojem bi izrastao u jednog od izjelica.
Najsladji i najljepshi plodovi bi se redovito nalazili na samome vrhu stabla pa je bila prava vjeshtina domoc'i ih se.
Tako su chak i oni najvjeshtiji ponekad zavrshavali na tlu zbog zhelje da dosegnu to blago okupano suncem.
U narodu tako postoji predaja kako je treshnja svoj naziv dobila upravo zbog toga jer se chesto znalo deshavati da netko padne sa njenog stabla.
Uslijed tog pada bi se dogodila treeshnja tijela u sudaru sa zemljom.
Tako su upravo zbog te treeshnje ljudi to stablo prozvali treeshnjom.
S vremenom se izmijenio naglasak i treeshnja se sada zove treshnja.
Osobno se vecheras, u ovom prostoru, osjec'am kao dijete na treshnjinom stablu, a sve ove slike su kao plodovi koje je Zoran marljivo i s puno ljubavi uzgajao kako bi nam omoguc'io da, iako nije sezona treshanja, ipak mozhemo uzhivati u njima i crpiti sok iz njih svojim pogledima.
Ali moram jasno naglasiti ne i dodirima, ili u nekom ekstremnijem sluchaju branju ovih plodova sa zida, shto bi zapravo vishe lichilo na kidanje treshnjinih grana. Kako sam razumio iz razgovora sa Zoranom u danima prije ove izlozhbe, njemu vishe gotovo uopc'e nije vazhno na kakvoj podlozi c'e stvarati svoje radove, jer njegov cilj nisu slike na platnu ili papiru vec' slike po ljudima, tj. njihovim mislima, osjec'ajima i dushama.
Sve shto je ovdje izlozheno vecheras je samo podloga s koje se zheljelo prenijeti niz ideja na publiku te na taj nachin ostaviti neki znachajniji pechat, ili barem mali trag koji bi vi nosili sa zadovoljstvom.
U duhu takve stvaralachke filozofije, a buduc'i da je tijelo prebivalishte dushe, pokushao sam simbolichki na svom tijelu prikazati kako bi izgledale te unutarnje slike. Jer dusha je svakako vrhunska podloga na kojoj bi sigurno svaki umjetnik pozhelio da stvara.
Siguran sam da c'e nakon ove izlozhbe moja kao i vashe dushe biti bogatije za neku od Zoranovih slika.
Zainteresirani c'e kasnije moc'i bolje promotriti ovu sliku na mome tijelu, a ja c'u sada nastaviti sa svojim govorom.
Iskoristio bi ovu priliku da se josh jednom zahvalim autoru ove izlozhbe iz razloga zbog kojeg smatram da su upravo treshnje nepravedno zapostavljen motiv kako u lokalnoj tako i cjelokupnoj umjetnosti.
Naime Hercegovina je tko zna zashto, prvenstveno poznata po slikama napuklih shipaka, shto je ustvari jedan mrachan chin prirodne destrukcije i razdora.
Iako taj prizor u pojedincu mozhe pobuditi raznolika osjec'anja i tumachenja, mene osobno shipci asociraju na napuknutost nasheg drushtva u cjelini kao i napuknutost samih jedinki chiji se zdrav razum prosipa u obliku crvenih zrna ostajuc'i potpuno nezashtic'en, neiskorishten, prepushten na milost i nemilost grubog vanjskog svijeta.
Bash zbog toga osjec'am snazhno tu nepravdu radi zapostavljanja treshanja.
Treshanja koje tako ochito simboliziraju ljubav svojim spajanjem preko peteljke koja zadrzhava plodove na okupu i dopushta im da skupa rastu i nadogradjuju se. Upravo kao shto bi se i svaki chovjek trebao nadogradjivati u usporednom rastu s drugim chovjekom.
Treshnja nam na jedan veoma jasan i jednostavan nachin pouchno pokazuje smisao svega.
Nadam se kako c'e se ovom izlozhbom barem djelomichno uspostaviti ravnotezha voc'a na umjetnichkoj sceni.
Za kraj rekao bih josh samo jedno … treshnja je zhivot!!!
|