|
Prihvatiti smrt bez patetike i, shto je najvazhnije, bez dramatike, mozhe samo onaj ko ima sluha da chuje zuj pchele i onaj ko vidi leptira sklopljenih krila kako dremucka na ljetnom suncu i chovjek shto se c'uti samo dijelom svekolike prirode, i chak manjim od te prirode, tog izobilja koje je potpuno beshc'utno i ravnodushno na smrt bilo koje jedinke toga ”ustreptalog zvjerinjaka”, isto onako, a shto je u smrti fascinirajuc'e, kako je ona, sistematichna, ravnodushna i beshc'utna.
Biografija
Sve ovo govorim da bih intuitivno ”odlozhio” spoznaju o prijateljevoj smrti jer me je zatekla vijest, da su komshije u Stocu, pred njegovom kuc'om pronashli bezhivotno tijelo Dzhafera Obradovic'a. Ako se, prema navadi modernog chovjeka; smrt osmisli i kategorijalizira i ako joj se pribavi dignitet i personalitet, onda se Dzhaferu Obradovic'u ”posrec'ilo” da ispuni davnu i iskonsku chovjekovu potrebu da umre u svojoj kuc'i, zapravo na pragu svoje stolachke kuc'e, kao da bi bila drukchija i smislenija smrt koja bi ga zatekla na njegovom putovanju, u Kanadu recimo. I prva i druga bile bi samo smrti. Ali, ipak, ova Dzhaferova smrt ima neshto od one Makove okrutnosti kruga, po tome shto je ona zatvorila vrshaj gdje je, kako sam pishe u svojoj knjizi, ”josh i bolnije zanavijek sklopiti ochi tamo gdje su prvi put ugledale sjaj, raskosh i ljepotu svijeta. Jer najmuchnija i najbesmislenija smrt je ona koja nas snadje na kuc'nom pragu”. Sada je Dzhafer Obradovic' svoje dosudjeno vrijeme potroshio dostojno i chasno, uzimajuc'i ”od sebe za sebe, iz zhivota za smrt, iz prolaznog za trajno i iz odlazec'eg za vjechno ostajuc'e.”
Dzhafer Obradovic' je rodjen 1947. godine u Borojevic'ima kod Stoca. U Stocu je zavrshio osnovnu shkolu i gimnaziju a potom dvije godine Pomorske akademije pohadja u Splitu. Nakon kratkog boravka u Njemachkoj upisuje Filozofski fakultet u Sarajevu koji zavrshava 1974. godine. Na istom fakultetu je magistrirao 1989. godine. Radio je u Institutu zashtite na radu Sarajevo na poslovima izdavachke djelatnosti. Od aprila 1992. godine do maja 1996. godine bio je pripadnik Armije Bosne i Hercegovine, tri i po godine kao borac a ostatak kao chlan Generalshtaba. Objavljivao je zapazhene eseje u chasopisima: Most, Kabes i Blagaj, Behar, Zhivot, Znakovi vremena i dr. U svojim esejima bavi se ekoloshkim temama kao goruc'im univerzalnim problemima nashe civilizacije a u poratnom periodu pishe o kategorijalnim odrednicama historijskog artikuliranja bosanskog i boshnjachkog duhovnog bic'a, sa jasnim namjerama proniknuc'a u stvarno bic'e Bosne i jedinstveno iskustvo bosanskog chovjeka i bosanskog zhivota u njegovoj svekolikoj raznolikosti. Dzhafer Obradovic' je objavio tri knjige; zbirku filozofskih eseja, Bosna u ogledalu, 2000. god., hroniku hercegovachkog sela, Borojevic'i selo uzvjetar, 2001. god. te zbirku narodnog humora, Dubravske kukrice, 2004. godine.
Promishljanje Bosne
Knjiga Bosna u ogledalu (Sarajevo, 2000.) sadrzhi trideset i tri filozofska eseja, aludirajuc'i tako simbolichki na magichnu vrijednost, kao zaokruzhen i potpun sistem. Izbor tema potvrdjuje Obradovic'evu namjeru da napravi zaokruzhenu knjigu, koja c'e progovoriti o relevantnim pitanjima chovjekove zapitanosti pred vjechnom tajnom Zhivota i Smrti. Izbjegavajuc'i nauchne metode logichkog dokazivanja, oslonivshi se implicite na vlastito ili opc'eljudsko iskustvo, autor iskazuje vlastiti prosede filozofskim i poetskim izrazhajnim sredstvima. Eseji su sabrani u deset esejistichkih cjelina, a tichu se temeljnih chovjekovih pitanja; o ogledalu, o chovjeku, o zemlji, o vodi, o zhivotu, o smrti, o majci, o kuc'i, o drzhavi i o vjeri. Njegovo novo iskustvo omedjeno je posljednjim ratom u Bosni i Hercegovini, koji stoji kao ogledalo u kome c'e se zrcaliti karakter i narav bosanskih ljudi pojachana i chesto dovedena do paroksizma.
Obradovic'evi eseji stoje izmedju knjizhevnosti i filozofije; prepoznatljivi narativni obrasci, senzibilitet i majstorstvo u odabiru stilskih sredstava, ali i prepoznatljiv ontoloshki stav i sklonost refleksiji. Ima dosta dnevnichkih, putopisnih i pripovjednih dionica, u kojima prepoznajemo emociju i estetichku namjeru, potom dominira nauka, inkliniranja analizi, raspravi, pozivanju na nauchne autoritete, sklonost zakljuchku i sintezi, knjizhevnoj kritici; te najposlije ovi eseji imaju necheg zhurnalistichkog i reportazhnog. Sukladno tome prisutan je sinkretizam u odabiru stilova, medjusobno preplitanje, ali i sudaranje knjizhevnoestetskog, znanstvenog i zhurnalistichkog.
Pored, dakle, nauchne dimenzije i jedne ontoloshke upornosti, koja se tiche opc'ih, Fundamentalnih odredjenja chovjekova bitka, Obradovic'evi eseji imaju snazhnu knjizhevnoestetsku dimenziju koja se, na razne nachine povlachi kroz cijeli rukopis. Sklonost ka pripovjedanju jednim lirskim narativnim obrascem, pogodnim za stanje pojachanog emotivnog naboja u kome dominira olfaktivni i slikovni dozhivljaj svijeta, u ogledu o kuc'i (Na katmer kuc'a mirishe), ili upechatljiva slika sarajevskog ratnog proljec'a sa minucioznom karakterizacijom lika u eseju (Miris dushe Sanelove), odvlachi esej u knjizhevnoestetsku strukturu. Snazhno prisustvo pripovjedacha, zhivog istinitog, ogrubjelog ratom i zlom koje se nakupilo, a njezhnog i emotivnog do suza, dobrog od sjec'anja (Ogled o kuc'i), dramatichno posvjedochuje svu autentichnost sarajevske ratne zbilje, u kojoj je, u posve nemoguc'im uslovima, valjalo ostati uspravan, kada s pushkom stoji u rovu, ili brizhan, kao roditelj, preko piste sarajevskog aerodroma, kroz kishu metaka, trchi sa vrec'om krompira na ledjima, ili onaj sjajni detalj kada sadi kupus na Dobrinji, i u pravom ruskom ruletu igra sa nevidljivim snajperistom. Ratno Obradovic'evo iskustvo legitimira njegov, moralni, intelektualni i ljudski dignitet chak i onda kada pripovjedanje ima crno-bijeli diskurs i kada je u zharu dogadjaja ono odvec' emotivno obojeno.
Zhiva svijet o zavichaju
Knjiga Borojevic'i, selo uzvjetar (Sarajevo, 2001), je zanimljiv pokushaj literariziranja, na posve osoben nachin, sopstvenog iskustva i vlastitog svijeta djetinjstva provedenog na jednom hercegovachkom selu, zapravo u njegovim rodnim Borojevic'ima. U mikrokosmosu svoga rodnog sela, i na gotovo efemernim stvarima, Obradovic' traga za moguc'nostima makrokosmichke vizije zhivota i svijeta otudjenog i sunovrac'enog u gubitak svog osnovnog poslanja, uspjevajuc'i chesto u kontrastiranju dva oprechna svijeta, nekadashnjeg i sadashnjeg, uchiniti stvari univerzalno zanimljivim. Izbjegavajuc'i propadanje u vatru zavichajnih emocija, Obradovic' je na jedan chudesan nachin suspregao tu bujicu, koju smo mogli ochekivati, i na jednoj komprimiranoj i kontroliranoj platformi moguc'e zbilje, pricha prichu o zavichaju koji, zapravo nikada nije ni postojao nego je on samo zadobio sliku uokvirenu u ramu nashih sjec'anja. Prokletstvo i srec'a nashih zavichaja lezhi u chinjenici da se njihova slika uspostavlja u trenutku spoznaje o njegovoj definitivnoj izgubljenosti, bilo da se radi o stvarnom gubitku, ili pak opc'em gubitku i nestanku jednog svijeta sa ljudskim licem, ako je takav svijet uopc'e moguc'.
Upravo u toj paradoksalnosti lezhi knjizhevno estetska vrijednost ovakve zavichajne hronike koja se temelji na snovidjenjima i fikciji nechega shto nikada nije zadobilo atribuciju predmetne stvarnosti, jer kako pishe Dzhafer Obradovic' ”zavichaj je tek puka fikcija, opravdanje pred sobom i pred drugima da chovjek nije repa bez korijena i trivijalan dokaz takozvanog rodoslovlja”. Povratak u zavichaj, bio on stvarni ili fiktivni, uvijek znachi bijeg od zhivotnih mrtvouzica i zhivotne zbilje u, opet u osnovi prividni, a sanjani svijet potpunosti i sigurnosti. Bjezhanje u sigurnost kuc'e i roditeljskog doma je izraz ”generichke sentimentalnosti ljudske prirode” i znak definitivne slabosti ljudskog bic'a koje se utiche dragom i poznatom, iznevjeravajuc'i svoju tragalachku ljudsku prirodu, koja chezne za nepoznatim i drugim. Iako je bezzavichajnost postala ljudska sudbina u ovom chudnom i monstruoznom svijetu i vremenu, ipak vec'ina nas, kao i Dzhafer, sanja zavichajnu ”opsjenu o sredjenosti i postojanosti ovog varljivog i prolaznog svijeta” u kome se neprestano nastoji ”smicalicama uma doskochiti tragichnoj usudnosti zhivota” kao izrazu chovjekove chezhnje za konachnim uporishtem i pribjezhishtem. To je duboko ljudski, a onaj ko nije sanjao nije ni zhivio.
Trec'a knjiga Dzhafera Obradovic'a Dubravske kukrice (Sarajevo, 2004) samo se na prvi pogled razlikuje od predhodne njegove knjige Borojevic'i, selo uzvjetar, a u pazhljivijoj percepciji ona se ukazuje kao nastavak one humorne i sjetne hronike dubravskoga duha i dubravskog zhivota. Prikupljen i obradjen antologijski izbor od stotinjak najboljih dubravskih humoristichkih poshalica, Obradovic' je vjeshto iskoristio, da bi, interpolirajuc'i taj prokushani izraz humora dubravskog chovjeka, izatkao jednu svojevrsnu formu kratke humoristichke novele, koja vedrinom i jednostavnoshc'u obrade ne zaostaje za svojim predloshkom. Ne bez knjizhevnih ambicija, ali ni bez takvoga dara, Obradovic' je napravio svojevrsnu literarnu simbiozu izmedju narodne poshalice, koja ima, u teorijskom poimanju priche, svoj pochetak, sredinu i kraj, te autorskog dodatka kojim tu potku, tu esenciju priche zaogrc'e plashtom vlastitog osmishljavanja i naracije. Kontekstualizirajuc'i humoristichku prichu u humus vedrog okruzhenja, omedjenog granicom dubravske visoravni, autor prepoznaje osnovni poriv i razlog smijeha na ovom, za zhivot teshkom, ali dragom i blagorodnom prostoru, konstatacijom u predgovoru svoje knjige: ”To gordo i cinichno ruganje muci i okrutnosti zhivotnog usuda, to smijanje ubrk nerazumljivoj, nerazmrsivoj i nedokuchivoj tajni ljudske sudbine, to buntovnichko i izazivachko provociranje smislenosti zhivota” jedno je od najosobenijih, najprepoznatljivijih i najpostojanijih obiljezhja dubravskog duha i teshko se mozhe podvesti pod pojam klasichnog humora, a pogotovo ne onog njegovog oblika koji se imenuje kao crni humor.
Obradovic'evi junaci, zapravo junaci ovih puchkih anegdota, ne stvaraju humor kao uobrazheni bolesnik, dvorska luda ili kakav prevrtljivac, ako se i dogadja to je vrlo rijetko, nego oni, zhivec'i u svakodnevnoj kolotechini emaniraju sukob izmedju prirodnog i ekscentrichnog, najcheshc'e izvan njihove svijesti o kategoriji smijeshnog. Medjutim, humor prepoznaje/usmjerava/stvara puchki prichalac, rijetki medju nama, koji sublimira samu poentu/sukus anegdote/shale i tako postaje humorist. Humoristi u pravilu ostaju posve nepoznati, kao i svi narodni stvaraoci, ali se njihov doprinos smijeshnom obichno utopi u kolektivnu svijest izrazhenu sintagmom: vedri, narodni duh.
Zaokupljeni surovoshc'u i paradoksalnoshc'u zhivota, nemoc'ni da utichu na tokove koji ih nekada nose poput bujice, obichni ljudi reagiraju spontano onom iskricom svijesti koja ih instinktivno tjera pa, najcheshc'e, ni luk jeli ni luk mirisali, bivaju glavni akteri smijeha.
Priche u Dubravskim kukricama ostaju na onom primarnom stepenu smijeha koji definiramo humornim atribucijama, a samo u rijetkim prilikama tendiraju ka satirichnim ili sarkastichnim efektima smijeha. Humor zadrzhava onu dobroc'udnu, bezazlenu, neuvredljivu crtu prema akterima shaljive priche, buduc'i da je i njihovo ucheshc'e u smijeshnim situacijama posve sluchajno i chesto bez volje aktera, pa bi sarkastichno ili groteskno oznachavanje i usmjeravanje znachilo inauguraciju zhrtve i, na izvjestan nachin, njeno ponizhenje.
Shta je onda ovdje Obradovic'ev doprinos?
Najprije, ove anegdote/humorne priche su zhivjele kao usmeno predanje, chesto u razlichitim verzijama i sa razlichitim akterima, pa je bilo vazhno da se one zabiljezhe jer se zaboravljaju i blijede u sjec'anjima. Obradovic'ev odnos prema tom arhetipu/predloshku bio je, sa knjizhevnoestetskog stajalishta, aktivan. On se nije zadovoljio predloshkom nego je prichu proshirio, obogatio vlastitim izrazom i stilom, promijenio negdje imena aktera, neka izmislio, ali je osnovna sushtina priche ostala netaknuta.
Ova knjiga je bila posljednje shto je Dzhafer Obradovic' objavio za zhivota, ali vjerujem da je u njegovim rukopisima ostalo josh zavichajne i ljudske ljubavi i nade, pa ovo nec'e biti i posljednja knjiga.
|