|
Ismet Rebronja
Rijeka
I
Chesto Ona ispod broda,
Gdje se kupa jato drozda,
Bude zhena a ne voda
Koja nosi snijeg s gvozda.
Nekad Ona s puno chuda
Stigne tako posve naga,
Ko djevojka neka luda
Kad preskochi preko praga.
Chesto Ona kao skala,
Ili tanka kao zmija,
Nekad tako s puno vala,
Nekad bjezhi kao i ja.
Kao knjiga bez stranica
Objavi se iz jezera,
Nekad ide put stanica
Ko glumica do frizera.
Chesto tuzhna bude ona:
Kao trave kad su svele,
Ko robinja ukraj trona,
Kao skelar izvan skele.
II
Nekad plache ispod smec'a,
Il nestane poljem jona,
Ugasi se ko svijec'a,
Dogorjela lampa stona.
Nekad bude gutljaj konja,
Nekad samo kap je krvi,
Kad posrne posve Ona
Zaposjednu vodu crvi.
Nekad u njoj zadah znoja,
Ili zadah poput vina
Povrac'anog od nesoja
U birtiji kod slavina.
Nekad Ona rodi lazhi
Isushena bude s mape,
Nekad ona samo vazhi
Ko granica za satrape.
Nekad bace da je zgade
Sve shto negdje tamo srushe,
Ona trpi oko ade,
Ona trpi dok je gushe.
III
Vec' je tuzhna sad Rijeka,
Kao shto je tuzhna trava
Dok su djeca bez mlijeka
Kad s proljec'a umre krava.
Vec' je tuzhna sad Rijeka,
I previshe suzna Ona,
Kao prazna kolijevka
Kad zasuzi sa balkona.
Presuzne su jutros kapi
Da bi pili i leptiri,
Sad Rijeka samo vapi
Da se negdje noc'as smiri.
Da Rijeku uzme riva
Da zanoc'i do prosjaka,
Da ne bude noc'as kriva
Na konaku do nejaka.
Je l izgnana sa jezera,
Sa ognjishta vodne kuc'e,
Il Rijeku tezha tera
Ka azilu niz slegnuc'e.
IV
Hoc'e l Ona sa se krec'e,
I da voda vec' podivlja,
Da odnese crne vrec'e
Tamo negdje izvan ivlja.
Hoc'e l Ona vec' da nosi
Sve prljavo u jarosti,
Kao kosach kada kosi
I vlatima kosu gosti.
Hoc'e l Ona sve da stroshi
Shto se nadje niz korito,
Hoc'e l Ona da oloshi
S ilom odu razborito.
Hoc'el ona da se smiri,
Il zacheshlja valnu kosu,
Il da zaspe ko leptiri,
Ko djevojka na otkosu.
Hoc'e l k meni ikad voda,
Hoc'e l k meni ta rijeka,
Dosudjena ko sloboda
Koje nema van izreka.
Enes Halilovic'
L’Inferno
Stablo
ja oko sebe chuh jauke svuda
ljudi smo bili a sada smo drache
i zato stadoh zbunjen od tog chuda
morao bi nas pozhaliti jache
pravda shto tako kazhnjava me strogo
mudrosti vishnja mudro li sve skroji
da bih shto cheshc'e uzdisati mogo
i pravedni li sudovi su tvoji
tu stablo silan dah od sebe dade
zatim c'e meni blazhim glasom rec'i
protiv sudbine zar se borit dade
nijedna muka nije chemer vec'i
gospodskim slugom uchini me mati
meni je drazhe sumnjati no znati
Dante, Pakao: XIII 22, XIII 37, XIII 24, XIII 39, XXX 70, XIX
10, XXX 72, XIX 12, XIII 91, XIV 67, IX 97, XIV 65, XXII 49, XI 93.
I
Ah, kakva bjeshe, muchno li se zbori,
ta divlja shuma, gdje drach staze krije!
Kad je se sjetim, josh me strava mori.
(Dante, Pakao: I 4-6)
O chim se botash do po noc'i tudje,
Nishta nije tvoje, ni ta noc' shto blijedi
Jer kad pustish krike od sveg svijeta ludje
Tvoja ruka razum do ponora slijedi.
Gdje god oko bacish chekaju ga zubi,
Kud misao krene zamke ti je skole,
Gledash, svaki stih sam iz sebe dubi
Divlju neku ljubav (shto je poput smole
vjerna) svome tvorcu kom vec' bijele vlasi.
Avetni mu stihovi na daljinu rezhe
Dok se krik zauzda i tishina svezhe
Shto mu bolest pjevanja u naruchje skrasi
I vrzine nove da skrhan od bola
Ljubi novu pjesmu shto vec' cheka gola.
II
da nisam vrijedan, znam, i svak to znade.
(Dante. Pakao: II 33)
Zaigrashe vatre sa besmrtne strune,
Prinio je nechist zhrtvu svome Bogu.
Da l me ponoc' ljubi il me majka kune,
U sablasnom crnilu nosim bijelu togu.
Da nisam vrijedan, znam, i svak to znade.
I kakva sila reche mi da teglim
Poeziju ludu shto mi stope krade
I goni moj razum da pridje odbjeglim.
Sve je to u biti strava koja gane
Samo odabrane za prokletstvo vina,
Sve je to u srzhi poshast koja svane
Ko kad slijepe zube sniva mlado lane,
Sve je to besmisao kao zhivot krina
Shto bol ochev nosi za svog sina.
III
ko pseto stane lajat s boli lude,
toliko umom u svom jadu shenu.
(Dante, Pakao: XXX 20, 21)
Umiru mi noc'i, dani mi umiru,
I sve to shto dishe chekam da izdahne,
Nigdje kljucha neprebolnom viru,
sve shto prstom mrda oko mi upahne.
Peshchanik sam koji vazda isto chami,
Imam jake ruke da moj ponor skole,
Al stihovi ovi kad vrishte u tami
Devetog mi pretka u grobu zabole.
Kako rijech izustim – nigdje nikog nema.
Odem u samoc'u – sve se k meni sprema.
Prijatelji svi mi sad zhalosno gude
Shto u crne strofe ja zaludo krenuh.
Ko pseto stanem lajat s boli lude,
Toliko umom u svom jadu shenuh.
IV
Do mjesta dodjoh gdje sva svjetla shute,
(Dante, Pakao: V 28)
Ti znash one trave, plotove i njive,
Znash i mravlje staze i pchelinje pashe,
Znash pod kojim grmom jarebice zhive
Skrivene od ljudi, kada zhito stashe.
Glas, korak i ruku, poznaju ti pchele,
Ni tvoja im sjena nichim ne zasmeta,
Shushtanjem se jave one treshnje zrele
Il hrastovim zlatom oko ti prosheta.
I do svakog stabla misao ti svrati,
Chitav tovar nosish a ne lomish vlati.
Moglo je bash sve to da zhivi u glavi.
Zashto da se bulka u strofama stravi,
Zashto da je stihovi slome ili smute.
To je onaj ponor gdje sva svjetla shute.
V
Jer svijeta dno opisat se ne dade
shale, nit jezik vjesht je tome radu,
(Dante, Pakao: XXXII 7, 8)
Teshko je chuti te zvuke, josh tezhe u stih se toche,
Zamku i zub oluje, potop i oganj tvog uma,
A venom psuje zima i zhedna glas ti loche,
Jasika drhti na vatri u kojoj sve je gluma.
Iz kruga izbachen, kuda, pitash se, u chije ime,
Orah bez jednog goda, da l baca vrisak il kletvu,
Dok svaki upitnik bubri, krive se kichme dime,
Ona pod kichmom tachka, da li je simbol za setvu.
Jer svijeta dno (a svijet je dno, i sve je na opshtem dnu),
Nije opisat shala, a opis je svaki teskoba,
Ja znam shta treba stihu al ne znam ime tog srkoba.
Kamena, Boga, divizme. I zehru svega da blizak snu
Bezimen, ludi krik prelomi nepoznat neki dol.
Al u tom gromu i korak zhene i muk i bat i bol.
VI
i tad se otkri rov kao na dlanu,
i u njem strashne zmije kako rezhe
(Dante, Pakao: XXIV 81, 82)
Otkud ta sharka u tvojoj kamenoj bludnji,
Skrivena od oka, od pokreta, psovke i uha,
Ni da je bacish u stranu, za dan strashni i sudnji,
Ni da kriknesh dok rije jame sivog ti duha.
I rijech se svaka na drachi razlazhe u jalov romor,
Dani te proshli kunu buduc'i brizhno vare.
Zashto bi slutio kolone, neku ruku il ponor,
Tvoj ludi prijatelj kazhe: bic'e nam neko chare.
A bash si sharku usnio kako ti mili niz leda,
Uzeta od svake ruke, skrojena od svih predja,
U dva otrovna zuba i naum svoj se uzda,
Evo vec' srche iz zhila a nema ko da obuzda
Kilavu njenu malenkost koja se bahato strvi.
Mozhda joj kazhesh izvoli, izvoli napi se krvi.
VII
Da je sve zlato pod mjesecom zbrati,
Sve ne bi moglo pochinka da dade
Ni jednoj dushi shto se ovdje pati.
(Dante, Pakao: VII 64 - 66)
U rabosh crni vrijeme uvire,
za kal i kamen odavno znan,
I usnu shkoljku ponoc' potire,
da sluh ti bude u svemu kriv,
Iz opshteg loga ti bilo kuda,
jasno je vec' da morash sam
A chija volja biva ti ruda
to sada ne zna ni mejt ni zhiv.
I dok ti sjena niz drache luta
i sablast neka dahc'e uz vrat,
Na sjeni glava shto nema puta
ni mudru shutnju, oko ni glas,
Ni stari nauk da noga stane
koraka nekih dok sluti bat.
Jer kad sablasti misao svane
drhte na njivi vrijezha i klas.
Pa kuda c'esh vishe smrti i samoc'e,
a mamish poeziju povrh svega,
Da l neshto drugo u tebi hoc'e
(neshto iz tebe, ne bash ti)
Da ljubi pisku ledene zime
i tvojoj zhedji da bude zhega.
U tebi sonet nashao vime,
hrane ga muzikom ti ludi sni.
Da l je to prkos planinske vode
kad svome toku ureze klance,
Il sve je naum tvoje slobode
da samog sebe stavish u lance.
VIII
ja za njim, dok ne vidjeh chuda
od lijepih stvari shto se nebom gnijezde,
kroz okrugao otvor jedan, kuda
izidjosmo da ugledamo zvijezde.
(Dante, Pakao: XXXIV 136-139)
Sve jasno i bez magline,
Izidjosmo da ugledamo zvijezde.
Dvojniche, zashto se gnijezde
Na kraju druge tercine.
O to je zakon stiha i rijechi
Da u sonetu zavrshni znak
Razgoni ochni mrak
I lijechi
Ono shto sluti tudje i znano,
Shto gorkog ploda i neobrano
Samo se paklom mozhe izrec'i.
Dvojnice, krec'i
Jer noc' nam rida.
Prozor je pakla nash praznik vida.
Zehnija Bulic'
Disidentska
Biti disident u probushenom dzhepu
miraz je za dugo stanichno chekanje
klikerijada za zhenskim oblinama
sanjarenje kroz prozor autobusa, voza
divno je biti disident u sebi.
Imam vec'e rogove no irvasi
zato sam koshutama strashan
nisam krik shto cijepa korito
za lavinu da pancire stopi
zadnji u choporu, prvi na oku
s rukom u probushenom dzhepu
nekada i sa pesnicom za sebe.
Paljevci
Posijali igle, c'uskija bic'e
Predu maglu, konci ko mlazi
Do sharotke potrajac'e pic'e
Pjeva odzhak, pogoreshe vrazi.
Shta mi tijesh to do vrbove mace
Bosh i teste, lajanje na kape
Kom rasushene, kom zauhle kace
Oko torova od zvjerova shape.
Stigo petak, ko guvno pita
Savijeni ko da puche opanke
Slabo je zrno opanulo s zhita
U koza su, bogme, noge tanke.
Ne mrdaju bez olova od strave
Svima Chpaja privide izliva
Zbog trudna oka momchuljak
Uchenom vodom chmichak izmiva.
Prebacila divkinja na rame dojku
Uzharile se ochi ka zvijezde
Kiti guslar Djulic'u djevojku
Udno sobe djevojke se gnijezde.
Mahovina
Godovi od rita,
mapa stamena,
komiti uzglavlje,
koshulja kamena.
Brada hrasta.
koza u shpagu,
iz vimena vino,
mahovino.
Niska jagoda,
gola oblica zebe,
preliva labura,
mreshka se debe.
Trpeza i mlada
svedena tek
mahovina prostirka,
miraz etek.
S koljena na koljeno
Deveti im pojas opasa Tupik
Jarebazva od trec'eg koljena
Od tog pojasa zajednichki mlin
Prvome poodavno ukinut ja-sin.
Iz Sige c'up skuc'i Novo selo
Novo groblje i nova rakaljka
U Firinje zalajale sjekire
Niz strminu srezana fujaljka.
Rad obraza izbila omraza
Na pradjeda okalemljen -ic'
Usvojili neznanca duzhnog krv
U petom pojasu zaboli trn.
Do shestog bila jedna lira
Zagonetali, drzhali na varu
Bilo more, ostavilo baru
Drugog cara gledaju na paru.
Zvijezda bez mjeseca osta
Atila otvori lubenice za spice
Nasta strof, mjesec padalice
Osmi pojas lovile udice.
Deveti pojas poseko Tupik
Razvigor shume ne talasa
Babina je otkrivena rupa
Nashe pleme skroz se raspojasa
Priredila: Bisera Suljic'-Boshkailo
|