|
Kochijash zhivota ispustio je kajase, prepustio se konjima sudbine da ga vuku, u kochiji bez prozora sjedi putnik, preplashen je i drhti. Kola su teshka, tochkovi usijecaju dubok trag u mekoj zemlji.
Lutaju razbijene rijechi od zidove spavac'e sobe, odbijaju se jedna od drugu i gube zauvijek u zaboravu i mraku. Izvuchene iz tamnice, oslobodjene, rasplinjuju se kao da su od etera i ishchezavaju.
Jedno veche doshao sam na suludu ideju. Odluchio sam ukljuchiti kasetofon i snimati buncanje. Negdje oko tri sata noc'u, kad je kod normalnih ljudi san najtvrdji, ukljuchio sam kasetofon. R.E.M. je moje budno stanje. Crvena lampica zasvijetlila je u shok sobi. Hipnotisala me ta krvava crvena tachka dok koprena sna nije sve prekrila i uvila me u tamu.
Slijedec'eg jutra sam preslushao traku.
Bio sam radoznao.
Iza monotonog shuma praznog hoda kasetofonske trake pojavio se prvi ton, neravnomjerno disanje nalik na posmrtni hropac. Bio je to prvi ton koji se chuo iz zvuchnika, potom se jezik odrijeshio. Mrmljanje, shapat, huntanje i nerazgovijetnost.
Chekic'i udaraju od nakovanj, kovach kuje slova velika teshka kao potkovice. Usijano zheljezo tali se u mom snu. Prva teshka rijech zveknu. Iz tog treska, topovske kanonade, krika i jecaja istrgnu se rijech:
Bosna.
Jedna svijetlec'a munja obasja me, osvijetli tamu ali na kratko i potom nesta. U meni se tad javi osjec'aj samosazhaljenja, osjec'aj koji chovjeka nagoni na plach. U njoj vidim nemoc' nad sobom, nemoc' nad njom. Jak grch, strunuta bol u predjelu stomaka uvrnula je neke unutrashnje organe i stezala ih i sukala kao sudnu krpu. Samosazhaljenje nagoni chovjeka da se sakrije od drugih, zavuche u mishju rupu, da se sakrije od samog sebe, da se sakrije od nje, ali ona je tako velika, ma gdje da se sakrijem ona je uvijek tu nada mnom kao crn otvoren kishobran. Obeshchashc'ena mlada pred udaju stidi se pogledati me u ochi.
Rat.
Osjec'aj muchnine, stida zbog stida, straha zbog straha. Slijepi mishevi okacheni o nebo sishu krv Bosne. Svojim rilama izboli su je, iscijedili joj svu krv. Ispijena kao kurva poslije orgijanja dolazi mi u snove i budi me. Shapuc'e mi zhuborom Vrbasa.
Rijech Vrbas iscijedi tubu zelene tempere i razli gustu boju deltom mozga, osvjezhi ga i ohladi. Mali talasi zashumishe kasetofonskom trakom, zazhuborishe kao lak povjetarac. Zaigrashe pjenushave cirkuske pudlice valova po kristalnom zelenilu vode. Iz nje izviruju bijele sedre kao pobacane ljudske kosti.
Banjaluka, to je pust, napushten zlatni majdan od koga je ostala samo jedna crna rupa koja poluzatrpanim hodnicima vodi negdje u jalovu utrobu zemlje. Iscrpljena i bez blaga postala je samo bezvrijedna rupacha.
Sad se u njoj legu sivi vodeni pacovi, koji trazhe nestalo blago, oni ne vide u tim hodnicima nishta, oni ne vide hijeroglife ispisane po zidovima, ljepota je ostala tu ali je za njih skrivena. Sakrila se u gudure i jaruge, zaspala chekajuc'i da naidje poshten chovjek i probudi je.
Cheka na chovjeka sa zlatnim srcem.
Na malu kasetofonsku traku podsvijest je ispisala jedan zapis od nemushtih rijechi, prazan hod trake i potmuli shum su rijechi kojim je ona govorila.
Rijech je vapaj.
U chetrdesetpet minuta je stao cijeli zhivot.
Jedan zhivot napola presjechen, gdje chovjek uzaludno pokushava da spoji prekinute niti. Spaja nit po nit, uspostavlja labavu vezu koja krchi i shumi, prekida, sastavlja drugu nit dok prva ponovo puca i prekida se.
Kad sam se rodio, prije pedeset godina, utihnulo je zvono slobode, nastao je kosmichki tajac sve dok se iz crnih usta nije oteo krik, jak prodoran djechiji krik koji je zhelio rec'i: sloboda! Preplashio je taj djechiji krik golubove na prozoru Gradske bolnice koji su se u panichnom strahu vinuli u nebo i prhnuli lepetajuc'i krilima. Taj krik nije bio krik koji je trebao uspostaviti zhivotnu vezu malog tijela sa zhivotom, to je bio krik nezadovoljstva zbog gubitka slobode.
Pitam se: Tko sam ? Odakle sam?
Sve na ovom svijetu ima svrhu i namjenu, nema beskorisne stvari, bic'a ili predmeta.
Sve, osim mene!
Izgleda da sam ja jedini koji se sluchajno obreo na ovom svijetu. Nisam dospio kao proizvod ljubavi, ja sam samo jedna seksualna nesmotrenost, mladalachko neiskustvo koje je tu da svima smeta. Odbachen od sviju kao jedna stara zahrdjala felga bicikla, chamim u hladnoj skandinavskoj shupi. Ljudi se teshko odrichu nepotrebnih stvari, odbace ih na stranu, prebacuju iz c'oshka u c'oshak sve dok im zaista ne zasmetaju, tad one zavrshavaju na smetljishtu.
Sve to sam chitao iz praznog hoda kasetofonske trake.
Moja domovina je Bosna i Hercegovina. Njeni osvajachi pisali su joj historiju, naturali vjeru i ostavljali tradiciju. Svaki osvajach istisnuo je dio njenog identiteta a utisnuo neshto svoje, neshto strano i odlazio. Na smjenu je silovan njen narod.
Pa ipak ostalo je neshto nashe, iskonsko, mezejsko, sojenichko, ostala je ljubav prema prirodi, zhuboru rijeke, shushtanju lishc'a, shapatu vjetra, beharskoj igri perli polena, plesu shumskih vila, nacionalnoj melanholiji i indigo pechatima pod ochima.
Pa ipak, srzh mog zhivota mogla bi se svesti u samo jednu rijech.
Senija!
U tom imenu lezhe sve ljepote zhivotnog bitisanja, u njemu su nasha djeca, unuchad, radosti i zhalosti. To ime sjaji kao zvijezda Danica u mom mrachnom zhivotu, kao svjetionik baca svjetlost u mrachne uglove moje bolesne psihe. Ta rijech laka je kao polen maslachka, sve druge rijechi su teshke, chelichne, bolne. Breme koje je jedan rat uprtio na moja ledja postaje svakim danom sve tezhe i samo je pitanje vremena do kada c'e moja kichma izdrzhati sav taj teret.
Rijechi polako blijede, shumovi se stishavaju i ponovo chujem tishinu, grobni tajac koji slusham od onog dana kad sam prestao govoriti i pocheo buncati.
|