|
Sve te zadjevice nastanjuju se u mojim borama i mojim zorama. Ponovo, crno platno razapinju dani i noc'i iz zvjerinjih provalija. Zanijemio glasnik probudjene dushe svijeta!
Neukusno je etiketirati, vrijedjati i hvatati za gushu nashe ”lidere” koji su ovih dana u Briselu i Vashingtonu raspravljali o ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini. Ali su prevrshili svaku mjeru. Evo shto zanemaruju Dejton i nalaze mu stotinu mahana, shto se shegache i sprdaju s otmjenim gospodinom Pedijem Eshdaunom – i jedni i drugi i trec'i udaraju istom c'uskijom u temelje bosanskohercegovachke drzhavnosti i samobitnosti: osporavaju AVNOJ i ZAVNOBIH, a rijech oslobodjenje od fashistichkih okupatora i domac'ih izdajnika 1945. godine – stavljaju pod znake navoda!
O Svemilosni i Svemoguc'i, molio bih te, ipak, da im ovo ne uzimash za otezhavajuc'u okolnost na Sudnjem danu. Neuki su i nedorasli da vode jednu seosku ili prigradsku mjesnu zajednicu, a kamoli jednu zemlju sa hiljadugodishnjom tradicijom.
Tako, bude ono vrijeme kada se okopile neljudi i kada majke krvavim mlijekom djecu doje. Bude rat, pa onda mir. Bude srec'a i rahatluk, a zatim zavlada kuga i morija… Prodjoshe dani, godine i decenije kao melodija kroz violonchelo. Sada su na sceni neki novi ratovi i mirovi. Svi hoc'e da na zategnutom uzhetu chvor razmrsuju, ali ih, izgleda ni andjeli ni vukovi ne chuju.
Tako, chesto sretnem starog Mostarca, znanca iz djetinjstva i mladosti. Samo se rukujemo. On ne pricha. Uc'utao ga rat, dva rata, tri rata, nevolje, shta li. Ali, neki dan progovori. Progovori bolno, iskidano i s naporom:
… – Komshija, shta se ovo zbiva, zaboga miloga… okren’o se dunjaluk… Zar nama Bosancima i Hercegovcima moraju Amerikanci da kroje kapu – reche i opet zashuti, kao zaliven.
Shta odgovoriti dobrom starom chovjeku!
– Mene vishe tishti tvoja mala, jadna penzija, i josh dosta, dosta stvari, nezaposlenost, razjedinjenost grada, prljavshtina, a – trenutno – ponajvishe me tishti shto su lopovi, zapravo neka organizovana banda kradljivaca i trgovaca odnijeli gotovo sve shahtove-slivnike s gradskih ulica i sokaka u koje ljudi po noc'i i nevidjelici, ali i po danu upadaju, lome rebra, ruke, noge - dodadoh. I opet se rukovasmo. Bez rijechi i pozdrava.
Pomislih: chovjek je u pravu. On je zabrinut za sudbinu svoga grada i svoje zemlje, za Mostarce, Bosance i Hercegovce koji, uprkos svemu, ostaju ovdje gdje smo korijene pustili. Ali, i pored svega shto se deshava okolo nas, i u nama, on nije obeznadjen, niti je zakleti pesimista. On vjeruje da je njegov grad, ma kako da ga ustroje, vjechan, kao shto je sama ljubav besmrtna.
Zato: valja odbaciti oholu svirepost i okrenuti se – ne zaboravu – nego prashtanju i voljenju, okrenuti se zhivotu, danashnjem i sutrashnjem, zhivotu novih generacija koje c'e prevazic'i ratne i poratne drame i traume.
Bez toga, nema selameta ni beric'eta: nikada se nec'emo priblizhiti jedni drugim, niti c'emo zavoljeti i osjetiti svojim sve ono shto se stvara i shto je vijekovima stvarano na ovim prostorima. Ideolozima mrzhnje, podjela i svojatanja nije toliko stalo do svog naroda, koliko im je do takvog ”svog” u kome bi oni bili u dominaciji nad drugim i drugachijim. Protagonisti nacionalne samodopadljivosti zahtjevaju monopol nad svim i svachim. Iz dana u dan, vec' drugu deceniju mi postajemo sve udaljeniji jedni od drugih, zaboravljajuc'i da smo ikada (ako smo, a jesmo) zhivjeli slozhno i zajedno.
Dobra djela i plemenite inicijative shto su nastajale ili nastaju u bilo kojem dijelu grada i u zemlji Hercegovini i Bosni trebalo bi da budu prihvac'ene u svakoj sredini. Podjednako… Ovako vishe ne ide. S djavolom nema shale, svi zajedno smo izvrgnuti nezapamc'enom ruglu. To je vjerovatno htio da poruchi i moj c'utljivi komshija, i to na svoj chovjekoljubivi nachin, lishen gorchine i starachkog zlopamc'enja.
Nekada, u mladosti on bijashe u svakom pogledu harmonichna lichnost, da ne kazhem mostarski sheret, liska, uvijek nasmijan, vedar i drag. Volio je zhivot i pjevao, a sada plache zbog svoje zgazhene zemlje i svog raspoluc'enog grada.
Josh uvijek dvograda, Dovraga!
|