|
Kujundzhijski zanat je bio odlichno razvijen sve do kraja 19-og vijeka, a kujundzhije su u gradu bili poshtivani i smatrani za ugledne ljude, pa se chesto spominju kao sdvjedoci u Sidzhilu mostarskog kadije 1632-1634. kao npr. Hadzhi-Osman zerger, Murat zerger, Ishak, Dervish, Ahmed…
Iako i danas u gradu postoje brojne zlatarnice i srebrnarnice, to je manje-vishe ovaj obrt preshao u rang trgovine, kao i brojni drugi zanati…
Kazazi (pozamenteri) su izradjivali gajtane, ukrasnu dugmad i razlichite ukrasne oprednete za odjec'u i konjsku opremu. Mostarski kazazi su bili vrlo poznati po izradi krasnih plavih kita za fesove, pravljenih od svile, koje su padale preko vrata na ledja. Govorilo se da su te svilene kite tako chvrsto upletene da ih nije ni sablja mogla presjec'i.2
Kazazi su u Mostaru imali svoju kazasku charshiju, koju pominje i E. Chelebi 1664. godine, a ona se prostirala oko sahat-kule u Brankovcu.
Mutapchije su zanatlije shto su izradjivali razne robe od kostrijeti, a najcheshc'e vrec'e za zhito i pokrovce (mutape). Prve mutapchije pominju se josh 1565. u vakufnami Nesuh-age Vuchjakovic'a, jer je tad ovaj dobrotvor podigao jednu radionicu za mutapchijski obrt.
C'ebedzhije, proizvodjachi vunenih c'ebadi, imali su sve do kraja 19-og vijeka stupe za valjanje c'ebadi na utoku Radobolje, ali je i taj obrt, kao i brojni zanati Mostara, pochetkom 20-og vijeka nestao.
Bojadzhije su se bavile bojenjem razlichitih tvrdih tkanina, radionice su imali uz ushc'e Radobolje i na samoj Neretvi.
Po tekstilnim zanatima u Mostaru su nastala prezimena: Terzic', Kazazic', Kazazovic', Mutap, Mutapchic', Bojadzhic', itd.
d) Gradjevinski obrti
Ovaj esnaf je u gradu bio prisutan i prije dolaska osmanske vlasti, mostarski gradjevinski majstori su uvijek bili poznati kao pravi znalci u svom poslu. Iako se svaki zanat ovog esnafa razlikovao medjusobno, ipak se u njega skupa ubrajaju ovi zanati: dundjeri (zidari), tashchije (klesari, ovdje su bili osobito poznati kao majstori za izradu c'eremide, krova od kamenih plocha za duc'ane i kuc'e), c'erahori (majstori za gradnju i opravku tvrdjava i kula), dogramadzhije (drvodjelci, stolari), sujoldzhije (majstori za postavljanje vodovodnih cijevi, vodoinstalateri), itd.
Mostarski gradjevinari su ostavili za sobom izuzetna djela svog zanatskog majstorluka u danashnjoj staroj gradskoj jezgri, ali i objekte iz kasnijeg, austrougarskog perioda. Jedan od najlepshih ostataka tog umijec'a je i nadaleko poznata kaldrma u obliku mozaika, koju su imale gotovo sve gradske avlije do kraja 19-og vijeka. I danas josh poneka avlija u Cernici, na Luci i Carini ima prelijepo slozhenu kaldrmu, slozhenu od ploha razlichitih boja, ukrashenu cvijec'em i zelenim raslinjem.
Domac'i gradjevinski majstori su chesto od vlasti bili angazhovani na popravkama tvrdjava daleko od Mostara, u Bosanskom Novom, Tuzli, Zvorniku, Ljubushkom, itd.
Po ovom obrtu nastalo je npr. prezime Dundzherovic'.
e) Prehrambeni obrt
U Mostaru su od najstarijih vremena radili i brojne zanatlije iz prehrambene djelatnosti, a to su, prije svega, ekmekchije (pekari), mlinari, kasapi (mesari), slastichari (halvadzhije), itd.
Pekara je oduvijek bilo, kao i danas, a taj je esnaf bio brojan i pod izrichitom drzhavnom kontrolom, kao i kasapi, jer su to glavni zhivezhni proizvodi za stanovnishtvo. Ekmekchije su imali strogog trzhnog nadzornika (muhtashiba), a on je pazio da se pekare strogo pridrzhavaju tachno uredjenih sanitarnih propisa za taj obrt. U okviru takvog nadzora bile su i cijene hljeba i mesa, one su odredjivane od strane kadije u dogovoru sa pekarskim i mesarskim ustabashama.
Pekari su svoje radnje imali i u charshiji i po mahalama, obichno na prometnim mjestima, a svoj posao su obavljali obichno noc'u, kad su se pravili hljebovi i somuni, tako da ih ujutro uvijek bude taze na tezgi.
U vrijeme ratnih poshasti i pekari i mesari, kao i mlinari bili su obavezni za vojsku proizvoditi hranu, za shto su plac'ani od drzhavnih vlasti.
Pochetkom austrougarskog perioda, 1879. je u Mostaru bilo 22-ije ekmekchinice, u kojima se dnevno peklo po 7700 hljebova.3
U prehrambeni obrt spadaju i ugostitelji: kahvedzhije (prvi po imenu poznat je neki Salih iz 1634. kojeg pominje Sidzhil mostarskog kadije), bozadzhije (proizvodjachi i prodavci osvjezhavajuc'eg napitka, boze) itd.
Po ovom obrtu u Mostaru su nastala prezimena: Ekmechic', Halvadzhija, Bozalija, Kahvo, itd.
f) Umjetnichki zanati
U ovom obrtu se izdvajaju mudzheliti (knjigovesci), sjajni obrtnici koji su bili najcjenjeniji u Sarajevu – i danas na Bash-Charshiji postoje dvije chetvrti, Mudzheliti Veliki i Mudzheliti Mali – ali, i mostarski su bili vrlo poznati.
Prvi po imenu poznati knjigovezac bio je neki Ali-chelebija iz 1633. godine, a imao je svoju mudzhelithanu u Hadzhi-Balijinoj mahali.
|