|
 Dogovorili smo se sa Mostarcem Osmanom Guzinom, telefonom josh iz Chikaga, da se svakako nadjemo u Vashingtonu DC. Bolje recheno da se, nakon tolikih i tolikih dopisivanja, i mejlova i telefonskih razgovora na liniji Vashington – Chikago, susretnemo u njegovom mjestu stalnog stanovanja. U gradu Aleksandriji, koji je, zajedno sa Arlingtonom, sastavni dio tkiva americhke prijestonice Vashington DC od koje ga dijeli nevidljiva linija koja se mozhe nac'i samo na putnim i geografsko-politichkim mapama. On mene zna iz Mostara, po vidjenju, ja se njega ne sjec'am nikako.
Graditelj puteva i bibliofil
Osman me je, prilikom tih razgovora, uvijek molio da mu poshaljem novina i knjiga. Kazhe josh iz mladih dana skuplja sve shto je napisano a dodje mu do ruku. Stare rukopise, chasopise, knjige iz istorije i islamistike, slike i druge ”papirnate” materijale. Kada je izvrshena agresija na Mostar sve mu je to propalo. Opljachkano, razbacano po smec'u, spaljeno… Osjec'ao se kao da su mu ubili pola zhivota. Ali stigavshi u Ameriku i nastanivshi se sa zhenom Stochankom Sherifom, rodjenom Nurko i kc'erkama Sibilom i Majdom, u Vashingtonu, pocheo je sve ispochetka i danas opet ima debele naslage tih materijala.
|
Omer Vatric' i Osman Guzina
|
|
Prema dogovoru nadjosmo se sa Osmanom. Mi Karabezi i Vatric'evi, u restoranu Ivice Svaline i njegove zhene Amele negdje na ivici Vashingtona i Aleksandrije. Tu smo, naime, bili u posjeti porodici Emina i Sanele Chohodarevic'a, iz Stoca. On je diplomata – savjetnik u bosanskohercegovachkoj ambasadi u SAD, dok mu zhena u kuc'i odgaja djecu.
Uz Ivichin restoran postoji i trgovachko odjeljenje krcato raznim prehrambenim robama i zachinima sa prostora bivshe Jugoslavije, ponajvishe iz BiH. Dok c'askamo uz prave turske kahve, mezec'i ukusne c'evapchic'e, osjec'amo se kao kod kuc'e u zavichaju, jer takav je ”zavichajni ambijent” tog lokala.
– Cijeli radni vijek proveo sam u organizaciji ”Hercegovina-putevi” u laboratoriji za ispitivanje materijala, pricha svoju istoriju Osman. Bila je to moderna laboratorija za iznalazhenje najboljih rjeshenja u izgradnji i rekonstrukciji nashih puteva. Obishao sam, gradec'i puteve, svaki kutak Hercegovine, dobar dio Bosne i Hrvatske, a ponekad i druge dijelove bivshe nam domovine eks Jugoslavije. I drugovao sa ljudima raznih nacionalnosti i vjera, bez ikakvih problema. Trajalo je to sve do onog trenutka kada je uz zidine Sjevernog vojnog logora JNA u Mostaru eksplodirala cisterna u proljec'e devedeset druge, shto me je zateklo na kahvi kod Muje Kahrimanovic'a zvanog ”Trovach”. Tada je, kao i mnogim drugim nashim sugradjanima, pochela nasha odiseja, od Mostara preko izbjeglishtva u Hrvatsku do Amerike.
Osman, supruga i mladja kc'erka Majda izdrzhali su torture na desnoj obali Mostara sve do septembra 1994. godina strahujuc'i svaki dan za zhivote. Bio je zatochen izvjesno vrijeme i u koncentracionom logoru Heliodrom, na kojem je svojevremeno planirao putnu infrastrukturu. Zatim su se uz pomoc' komshije – Hrvata prebacili u Hrvatsku, bili chetiri mjeseca u Omishu, odakle su na poziv starije kc'erke Sibile, koja je vec' sa muzhem Suadom Omerovic'em bila u SAD, odletjeli preko Atlantika u Vashington u januaru 1995. godine.
– Ovdje smo se dobro snashli, nastavlja Osman svoju izbjeglichku prichu. Kc'erke su zavrshile koledzhe. Starija Sibila i muzh joj Suad koji radi kao rachunovodja na poshti imaju sina Adina i kc'erku Adnu. Kupili su kuc'u i zhive bez nekih vec'ih materijalnih problema. Mladja Majda udala se – gle sudbine – za Etiopljanina Sirak Tesfaja, s kojim ima sina Nataniela. On nije musliman, ali to nam ne smeta kad ga je ona izabrala. Glasam za etnichko zajednishtvo i razumijevanje, jer to je ljudski. Njih oboje rade u avio-transportnoj kompaniji SRC. On je pilot i uskoro c'e pocheti da upravlja avionima.
Osmana i zhenu mu Sherifu sve vishe pritishc'e pitanje: da li se, sad kad stizhe i starost, vratiti u Mostar? Iako im je to najvec'a zhelja ipak uvijek uhvate sebe u dilemi da li c'e ih to zadovoljiti. Jer kc'erke, zetovi i unuchad su u Americi, djeca su vec' poprimila americhki mentalitet pa se oni ne misle vrac'ati, a zhivot bez njih bic'e prazan i tuzhan. Zbog toga konachni odgovor odgadjaju za neku neodredjenu buduc'nost, pa shta bude bic'e!
Klanica u Getesburgu
Iz Vashingtona vozimo se, vedrog julskog jutra, u pravcu sjeverozapada, do najpoznatijeg nacionalnog parka SAD Getesburga u jugozapadnom dijelu drzhave Pensilvanija koji se ne smije zaobic'i. Tu je u jednom jedinom danu, 3. jula 1863. godine, tokom nekoliko sati poginulo chak 17.000 boraca. A izmedju 1. i 3. jula bilo je 50.000 zhrtava, shto mrtvih shto teshko ranjenih i 5.000 iskasapljenih konja. Zbog toga je Getesburg najvec'i svjetski spomenik palim borcima kada je rijech o zhrtvama koje su pokoshene u jednoj jedinoj bici. Kazhu da je predsjednik Linkoln zaplakao kada je otvarao spomen obelisk i Juzhnjacima i Sjevernjacima na uzvishici groblja usred nepreglednih grobova.
Getesburg je neka vrsta americhkog Kosova polja. S tim shto ratni sudar dvije vojske nije bio izmedju domac'ih branilaca i stranih agresora. Tu su, u gradjanskom ratu za vrijeme predsjednika Linkolna, koji je zakonski najzad ukinuo ropstvo Crnaca, Amerikanci Konfederacije Juga SAD vodili nemilosrdne borbe sa Amerikancima Unije Sjevera koji su bili protiv ropstva.
|
Mira medju ”klasjem” spomenika u Getesburgu
|
|
U jednom objektu – muzeju gledamo vizuelna i slushamo zvuchna objashnjenja bitke, dok posmatramo, na podijumu zamrachene sale, veliku elektronsku maketu podruchja Getesburga na kojoj se prikazuje tok borbi. Tog julskog dana Sjevernjaci su ochekivali Juzhnjake ushancheni na oniskom brezhuljku uz groblje, maskirani shumom. Niko od Sjevernjaka nije mogao shvatiti zashto je inache proslavljeni komandant juzhnjachke armije general Robert Li naredio svojim borcima da preko jedne velike livade bez drvec'a ili bilo kakvih drugih zaklona krenu prema brezhuljku nachichkanom borcima i artiljerijom Sjevernjaka. Vojnici su stupali naprijed nosec'i zastave juzhnjachke Konfederacije. Sjevernjaci su sachekali dok im nisu doshli na domet artiljerije i onda otvorili ubitachnu vatru. Juzhnjaci su padali, ali oni prezhivjeli ishli su sve dalje i dalje. Gazili su preko snoplja lesheva svojih suboraca. Doshavshi blizu brijega zastali su. Onda, vidjevshi klanje oko sebe, pocheli su uzmak. To im je bio kraj. Sjevernjaci su ih bjesomuchno tukli topovima i pushkama a kasnije u trku gonili. Narednog jutra na poljani su se vidjele gomile mrtvih i ranjenih. Ranjenici su bolno jaukali, povrijedjeni konji prodorno njiskali.
Obilazimo groblja koja na suncu, ispod azura neba, na zelenim poljanama okic'enim bjelinama krstova, djeluju nekako svechano i kao ukras okolisha. Umjesto zhita na zelenim padinama beskrajno ”klasje” spomen obiljezhja. I krstova. Na postoljima i krstovima imena Engleza, Nijemaca, Talijana, Iraca, Francuza, Shvedjana, Juzhnoamerikanaca, ljudi ispod nasheg neba i svih drugih naroda chiji su djedovi i ochevi stigli u Novi svijet da bi potrazhili svoje srec'ne ”americhke snove”. Ali umjesto toga na tim poljanama usnili su vjechni smrtni sanak. Sve mladost sa praga zhivota, izmedju 17 i 25 godina.
Sve nas to neodoljivo podsjec'a na nasha novija gubilishta i groblja, odnosno mezarja, bez oznaka, u dubinama podzemnih jama i shkripova. Shapc'em u sebi: Neka vishe nikad ne bude ni Getesburga, ni Srebrenica!
Znam, ostac'e to samo pusta zhelja!
Kao stari znanci
Od Getesburga vozimo prema sjeveru, sredishtem valovite i shumovite drzhave Pensilvanije, pravo prema Jutici, omanjem gradu u centru drzhave Njujork. Tu nas ochekuju Ahmed C'ima C'atovic' i njegova zhena Marija zvana Maja. Nikad se ranije nismo s njima sreli, ali nam se chini da smo stari, prastari znanci. Jer posljednjih deset godina ja i C'ima smo razmijenili barem dvije stotine pisama na relaciji Jutika – Chikago. Pochelo je molbom jedne C'imine rodice da mu shaljem novina i knjiga, jer on je strastveni zaljubljenik lijepe literature, voli da tabiri i novine, a u Jutici ne mozhe toga da nadje. Ja spakovah svakakvih novina i nekoliko beletristichkih knjiga i napisah poglavlje o sebi, Mostaru i Chikagu. Tako je to pochelo.
Ja njemu pismo, dugachko, pet do shest kartica, on meni pismo, takodje dugachko. Ubrzo otkrih njegov ”teshki tabijat”. Kad sam poslao peto pismo, on meni uzvrac'a: ”Nisi bash savjestan dopisivach. Poslao sam ti u proshloj poshiljci uz ostalo i dvanaest pitanja, a ti odgovorio samo na sedam, kao da ona ostala, vazhnija od ovih sedam, nisam ni pomenuo. Napisah ti kako za BiH vishe nema nade, a ti meni uzvrac'ash: ’Kad prestane nada prestaje i zhivot.’ Pusti ta mudrovanja, spusti se na tvrdo tlo realnosti. U nekada nashem Trebinju poznati trebinjski Vojvoda dolazio mi je kao veterinaru da mu spasem kravu. Mezili smo i pili zajedno, reklo bi se pravi chovjek. A kad na Trebishnjici zagusti upitah ga da li mogu ostati u mom gradu. On zashkilji lukavo i reche: C'ima, da sam na tvom mjestu dobro bih razmislio. Vidish da su se ove pridoshlice sa strane oteli kontroli, mozhe biti svashta sa muslimanima. I shta mogoh, spakovah malo stvari i sa zhenom bjezh prema Crnoj Gori…”
*
Parkiramo se negdje na zapadu Jutike, grada od stotinjak hiljada stanovnika, ispred dvospratne zgrade u ulici Fairwood. Na prozoru prvog sprata vidim prosijedu glavu chovjeka mojih godina. Osmjehuje se, mashe rukom, kazhe: ”Zdravo Mugda i Miro. Vec' smo se zabrinuli shto kasnite.” Na vratima se pojavi zhena srednjih godina, shiroko nasmijana, shiri ruke, grli u ljubi Miru. ”Znachi to ste vi, nashi najdrazhi dopisni prijatelji” – reche s odushevljenjem.
Onda sjedamo za bijeli, plastichni okrugli sto iza dvospratnog stana C'atovic'a. Od strazhnjeg izlaza iz zgrade, koji vodi na travnato dvorishte, izduzhila se livadica shiroka jedno chetiri metra. Od njenog ruba penje se strmina dugachka petnaestak metara, koju zaustavlja strazha gustisha visoke shume, u kojoj usred ljeta – bio je pochetak jula – chini se vlada tama. Uchini mi se da je to kraj Amerike, da iza tih nabijenih stabala i kroshanja postoji samo shuma, sve do kraja zemljine kugle. Na toj strmini desetak izduzhenih lijeha. U njima se zelene stabljike paradaiza, bamlje, paprika, patlidzhana, blitve, luka crvenog i bijelog, pershuna i kupusa – hrashtrike. To je C'imino ”americhko poljoprivredno dobro”. Sa jedne grane visi na dugachkom konopcu minijaturna drvena kuc'ica u koju svaki chas ulijec'u i iz nje izlijec'u raznobojne ptice. Odmah do nje iskosila se prema kroshnjama tanka motka visoka sedam-osam metara, na njoj visi iznad zemlje korpica. Jedna vjeverica se vere uz motku, zatim se pehlivanski spushta konopcem do korpice, uzima u usta dva-tri ljeshnika, brzo skache na travu i odatle trk u zaklon shume. To je napravio C'ima, da stanovnici shume imaju shta jesti, pogotovo za debelih zimskih snjegova, kada dolaze, gladne, sve do vrata. To je C'imina humanitarna pomoc' zhivotinjama, kojim se, kao vrstan trebinjski veterinar, bavio cijeli radni vijek.
|
Maja i C'ima
|
|
Razmjenjujemo rijechi onih koji se ”odavno poznaju” ali se prvi put susrec'u. C'ima govori polako, natenane i tiho, poneshto jedva chujem pa mu primichem uho. U vrijeme dok srchemo i pijuckamo talijansku lozovachu postajemo sigurni da smo uistinu stari znanci a od tog trenutka i prisni prijatelji. Maja svojim shirokim osmijehom i zvonkom primorskom govorljivoshc'u zaokruzhuje taj ljudski kolazh prisnosti i neposrednosti.
Ljubav na prvi pogled
”Maja mi je zapela za oko i odmah se uselila u moje srce chim sam je vidio u Trebinju kada je stigla na izlet iz Dubrovnika, prije vishe od chetiri decenije. Upoznali smo se i isti dan je rekla da me beskrajno voli. Ja sam zatim bio chest putnik od Trebinja do Dubrovnika i natrag i ubrzo joj predlozhio brak. Marija zvana Maja rekla je majci da voli jednog Trebinjca, muslimana. Mati je malko odc'utala i zatim rekla s osmjehom: Ako se tebi dopada i nama je dobar. Ali trebalo je zatim skrshiti otpor moje majke i oca, koji su bili vjernici. Imao sam tri brata, a dva su vec' bila ozhenjeni za, kako to nash narod kazhe, inovjerke. Bojao sam se da ih ja ne dokusurim. Ipak slegli su, ne bash odushevljeno, ramenima. Ubrzo nakon dolaska u nashu porodicu u Trebinju postala je roditeljima mila ko da im je kc'i. Uklopila se sasvim u nashe obichaje, uz primorske mezetluke nauchila je spravljati pite, bamlju, pirjane, baklave i ostalo. Sve do danas zhivimo srec'no kao dva goluba. Dobili smo dva sina. Obojica su ovdje s nama. Stariji Amil radi sa imigrantima, prozaista je – da tako kazhem. Mladji Damir voli knjizhevnost, humanitarne nauke, film i ostalo shto se mozhe svrstati u poetiku i studira u Njujorku. Iako smo istjerani iz zavichaja ipak smo, kad smo ovako zajedno, srec'ni.”
”Kakve smo sve strahote prezhivjeli u prve ratne dane!” – nastavlja, namrachivshi lice, Maja. ”Vidimo muslimani bjezhe iz Trebinja, pa i mi, kao mijeshani brak, krenusmo u nepoznato. Skrasili smo se kod nekih rodjaka u Rozhaju, Crna Gora. Odatle pokushavamo preko Madjarske u inostranstvo, ali Madjari nas ne pushtaju u njihovu zemlju, pa se vrac'amo u Rozhaje. Zatim krec'emo prema rumunjskoj granici, ali vrac'a nas srpska policija zbog snjezhnih nanosa. Neki su otishli do Ulcinja jer je recheno da se odatle mozhe lakshe izac'i u svijet. Neke nashe poznanike chetnici su izvukli iz voza za Ulcinj pa im se ni danas ne zna za trag. Na kraju smo se obreli u Skandinaviji, u Danskoj, uz pomoc' poznanika i prijatelja kojih je ipak bilo. Mladji sin Damir je bio u Sarajevskom paklu, mladji Amil u Njemachkoj pa je kasnije otishao u Ameriku, u Jutiku, uz pomoc' nashih bliskih rodjaka koji su vec' bili ovdje. Uzhasno sam strahovala za obojicu, ali svi smo ipak prezhivjeli. Ovdje ja i C'ima imamo socijalne penzije i zdravstveno osiguranje i nije nam loshe. Najvishe zhelimo da se sinovi ozhene, da stignu unuci, ali nekako se skanjivaju iako su vec' u chetvrtoj deceniji zhivota. Ali valjda c'e i to doc'i…”
”Nisu se bacili na c'ac'u” – shapc'e mi C'ima. ”Do tridesete, dok nisam sreo Maju, jurio sam zhene kao ona vjeverica ljeshnjake.”
Bashcha iza kuc'e polako uranja u sumrak. Sunce se lijeno spushta prema zapadu pretvarajuc'i se u sve vec'u, razlivenu, purpurno crvenu kuglu. Skanjiva se da zadje, kao da mu je lijepo s ove, americhke strane zemljine kugle, bash iznad Jutike.
Osjec'am kako se izmedju nas na jednoj strani i C'ime i njegove Maje na drugoj, uspostavljaju sve temeljitiji mostovi razumijevanja, bliskosti i dragosti, onog shto je najtvrdji cement velike rijechi koja se zove prijateljstvo.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-01-04
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|