|
A sushtina chitanja iz strasti i jeste u postavljanju pravih pitanja. Zato biografski podatak da je Borhes rodjen u Buenos Airesu posljednje godine devetnaestog stoljec'a u porodici shpanjolske, portugalske i engleske krvi prepustimo historicharima knjizhevnosti, jer pisac signalizira vlastiti smjer: ”Zanimljivo je to da klasichni pisci gotovo nikada ne pishu o zemlji iz koje potichu. Kod Getea na primjer, nigdje nisam nashao nishta uopc'eno o Nijemcima, kod Servantesa ne nalazim nishta o Shpancima. Jednom prilikom kad sam bio u Parizu, usudio sam se da kazhem da kod Shekspira nisam pronashao nishta o Englezima, a onda je jedan Englez bijesno ustao i uzviknuo: ’Shekspir jeste Engleska!’ Kakav uzhas!”
Ni nekoliko prvih knjiga pjesama nec'e otkriti zanimljiva pitanja o buduc'em pjesniku kosmopolitske metafizike. Prave teme o svijetu mashte, fantastike, mitologije, savremenosti i nauke doc'i c'e tek u nekoliko knjiga pricha i eseja: ”Sveopc'a historija beshchashc'a”, ”Historija vjechnosti”, ”Mashtarije” i ”Alef”. Knjizhevna kritika s razlogom apostrofira chinjenicu da su Kafka, Beket i Borhes pisci koji su promijenili ”ugao gledanja” i prevazishli odredjene knjizhevne konvencije u svjetskoj knjizhevnosti. Borhes je chitaoca priblizhio shvatanju knjizhevnosti kao igre, jer prava pricha je odsustvo priche. Pricha je fragment, dokument, komentar, mozaik, asocijacija, historija, mit, fantastichno i realno. Ilustrativna je alegorijska parabola ”Tvorac” u kojoj kazhe: ”Slushao je zamrshene priche koje je primao kao stvarnost, ne istrazhujuc'i da li su istinite ili lazhne.”
Borhesove ”zamrshene priche” koje ispredaju dva ili vishe pripovjedachkih glasova, ne pripadaju nikome ”nego jeziku i predaji”. Tako nastaju priche – ”mitovi buduc'nosti”. Po Borhesu, svi pisci svijeta ispisuju jednu jedinu knjigu koja predstavlja metaforu Svijeta. Mozhda je bash zbog toga za Borhesa sushtinskije ono shto je prochitano od onog shto je dozhivljeno, pa otuda i njegov odnos prema lektiri kao materijalu za stvaranje novih djela. ”Borhes odbacuje i sam koncept originalnosti kao novine, jer smatra on, neshto potpuno novo i individualno ne bi imalo odjeka u drugim ljudima, a u umetnosti vredi samo ono shto je arhetipsko, dakle prepoznatljivo”, smatra knjizhevni kritichar Radivoje Konstantinovic'.
Pored Pjeshchane knjige kao metafore Svijeta, u Borhesovom makrokozmu zrcali Alef, jedna od tachaka u prostoru koja sadrzhi sve ostale tachke, bljeshtava kuglica prechnika 2-3 centimetra, koja mijenja boje a u kojoj se vide detalji chitave Zemlje, Alef u Zemlji, Zemlja u Alefu: ”Ono shto sam ochima vidio bilo je jednovremeno, ono shto c'u zapisati bilo je uzastopno.”
Alef je i prvo slovo svetoga jezika, ”govorilo se da ima oblik chovjeka koji pokazuje nebo i Zemlju kako bi oznachio da je donji svijet ogledalo i mapa gornjeg”. Eto borhesovskog pitanja, pitanje svih pitanja, da li je chovjek mikrokosmos i nechiji dvojnik, odraz nekog drugog chovjeka u ogledalu?! Dobri pisci chuvaju svoju posljednju tajnu, kao shto se deshava i sa Borhesom. Veliki pisac kosmopolitske metafizike i sumnje propovijeda slobodu stvaranja i slobodu forme u knjizhevnosti koja je ”jedan veliki, nikad zavrsheni polimsest”.
Ni bosanskohercegovachka knjizhevnost nije ostala bez borhesovaca, ali tek sedamdesetih godina proshlog stoljec'a pochinje Borhesova recepcija, nakon chega se javlja talas hispanoamerichke literature – Markes, Kortesar, Fuentes. Prva zbirka Irfana Horozovic'a ”Talhe ili shedrvanski vrt” ilustrativna je za novelistiku koja slijedi Borhesov kod Slova kao Logosa. Komentarishuc'i odnos dokumentarnog i stvarnosnog u ”aleksandrijskoj prichi” Dzhevada Karahasana, Mirka Kovacha i Irfana Horozovic'a i model priche na prelazu moderne u postmodernu poetiku na kraju vijeka, Enver Kazaz apostrofira prozu sa metatekstualnom dimenzijom, ”koja ne samo da komentira samu sebe, svoj postupak i svijet shto ga uoblichava, nego na bazi lingvistichkih igara komentira i Logos biblioteke kao poetichko nachelo u postborhesovskoj prozi. Tu se uz Kovacha i Horozovic'a izdvajaju najmladji pripovjedachi Aleksandar Hemon i Karim Zaimovic'.”
Poslije Horhe Luisa Borhesa u svjetskoj knjizhevnosti nishta vishe nije kao shto je bilo. Promijenivshi ”ugao gledanja” i prevazilazec'i knjizhevne konvencije, Borhes je otvorio puteve postmoderni. To potvrdjuju i rijechi makedonskog knjizhevnika Vlade Uroshevic'a, dobrog poznavaoca Borhesa: ”Doprinos Borhesa u razbijanju stvarnosne literature bio je kljuchan. Pitanje je da li bi postmoderne uopc'e bilo bez ovog pisca. Danas se Borhes mozhda manje chita, vishe djeluju poruke koje su drugi, kasniji pisci izvukli iz njegovog djela.”
|