Ovu, nekad blagodetnu zemlju obavija plasht licemjerja i mrzhnje. Mrzhnja je avet chija cheljust guta sve pred sobom. Postoji bol od udaraca, ali i bol od rijechi. Svaka bolest boli. Najvishe bolest od mrzhnje. Zapali smo u ropstvo nehumanosti. U mnogim medijima traje propaganda kretenizma. Odsvuda navire pitanje: da li postojimo, da bismo zhivjeli, ili zhivimo da bismo se mrzili, unishtavali. Dobrotu zasluzhuju dobri, a zloc'u – zli.
Ne bojte se presude. Sve c'e nas Milosnik svrstati tamo gdje nam je mjesto. Uspjeh u zhivotu chovjek – bio siromah ili bogatash – mozhe postic'i, tek, kada u miru legne u svoju postelju i sebi kazhe: nikog ne mrzim, nikom nisam duzhan, radujem se svojoj, makar skromnoj srec'i, svome rahatluku; u koferu svojih emocija, opet sam pronashao svoj grad, i zavolio ga; tako sam olakshao svoje dane i svoju savjest.
Ovom su drushtvu potrebni chestiti ljudi, ateisti, teisti i, josh vishe vjernici, ali pravi vjernici, Boshnjaci, Hrvati, Srbi, Romi, a ne oni koji siju lazhne propovijedi. I zagovaraju stihiju bezvlashc'a. Haosa i ludila. Snaga duha lezhi u razumijevanju, poshtivanju drugog i drugachijeg, shto c'e pomoc'i da se povrati mir i spokojstvo, plemenitost i dostojanstvo koje su tako brizhno njegovale generacije prije nas.
Dokle c'emo mijeshati pojmove dobra i zla. Ima ih kojima srec'a znachi – chiniti drugom zlo. I obrnuto.
Po svom polozhaju, Mostar je grad blizu Sunca. Ne dozvolimo da ga vole i chuvaju samo sanjari. Valja ochistiti, i prosijati, sjeme ljubavi. Zaliti ga nashim plavetnilom. Dugo, dugo smo ga zalijevali nashim suzama. Onda kada su nam crni oblaci i crni gavranovi sakrivali zvijezde. Kada je grad krvario i, tako rec'i, disao na shkrge. Ukrali nam sve shto je bilo rodjeno, mostarsko. Ukrali romantiku davno pohranjenu negdje u miru i tishini mostarskih avlija i bashc'a.
Druga pravila igre sada vazhe.
Ako ti i nije do smijeha, smijeshi se, barem ponekad. Ugushi tugu. Druge ne zanima tvoja bol. I danas, mnogi hoc'e – da te iz zagrljaja svjetlosti bace u kandzhe mraka. Ne daj se. Hrvi se s vragom.
Ovaj mostopisac pokushava da pjesmom kazhe sve shta ga muchi. Ali, ne ide, cakani. Sve je povjerio ovom papiru i svojoj staroj makinji, marke Unis, narandzhaste boje. On mora pisati, mostovati i mostariti, pa dokle dur-dur.
Problemi i nedac'e shto prate i njeg i njegov, i vash chasopis, chine ga otpornijim, jachim.
A pjesnici! Ta samotnichka i boemska stvorenja, kroz stihove nastoje da izraze svoje stanje bezizlaza. U moralno uvrnutom i izvrnutom svijetu i nemilosnom vremenu zvanom 21. vijek, vec'ina njih biva neshvac'ena, ignorisana, zato shto su, mozhda, pametniji od mnogih drugih.
I ovaj bi chitach i zapisivach pobjegao iz ove, i ovakve stvarnosti, ali nema kud! Sve minule godine, prezhivljavali su i pjesma i on. Gorko. Stalna utjeha mu je da grad postoji, zhivi, dishe i da mu je njegova pjesma – utochishte. Do tog utochishta mozhe samo pjesma, ne i autor. Jer, autor je smrtan, pjesma besmrtna.
I ova skica za Slovo dodje kao – pilula za umirenje.
|