|
 Ahmed Džuvić-Džuvo slika bez pretenzija, ali sa strašću. On ustrepti kada vidi kako se ispod njegove ruke, dok vuče kistom, namočenim u vodenu boju, rađaju oblici, zgrudvani, sa emotivnim nabojima, ili razliveni u magličaste forme lirskih treperenja. Sve to čini bez opterećenja, kao da dan ugrađuje u njih formulirajući njegov smisaoni reljef u onoj širini i u onom aspektu putem kojega se uspostavlja dinamički odnos između samog čovjekovog trajanja i vremenskog protoka koji ima svoje dionice u određenim dnevnim dionicama. Akvarel je za njega mjera dnevnog proživljavanja, izdizanja iznad ravni indiferentnosti koju imenujemo terminom ”svakidašnjice” u kojoj današnji dan potpuno nalikuje prethodnom, i najavljuje istu pustošnost za sutra. On osjeća damare dana svojim čulima, čulom vida prije svega, a zatim angažira ili budi svoje unutarnje duhovne energije, transponira ih u emotivne naboje i lirska treperenja i tako liniju smjene dana i noći preobražava u nešto što je znatno jače za njega samoga nego što bi to bilo u prepuštanju onome što je, opet, svedeno u krilaticu: ”Neka hladna voda nosi”.
|
Ahmed Džuvić-Džuvo: Vodopad, akvarel
|
|
Ravninu življenja on prevodi u ritmičke dionice doživljavanja. Možda bi se, za ovakav način preoblikovanja ”svakodnevlja” u dinamizam sopstvenog življenja, moglo reći da Ahmed Džuvić-Džuvo slika iz unutarnje potrebe, iz težnje da dokuči neke dublje smislove u čovjekovoj egzistenciji u ovome svijetu, ili da prirodu učini metaforom jedne više životne osmišljenosti. Moguće je da se takvi impulsi kriju u nekim podsvjesnim tokovima njegovim, u otkrivanju neke iskonske potrebe čovjekove da čini više nego što to zahtijevaju njegove animalne potrebe, pa ipak, osnovni poriv koji je uočljiv u njegovim akvarelima jeste činjenica da on slika iz zadovoljstva! Zadovoljstvo nije kategorija koja u sebi sadrži jaču kumulaciju smisaonog, ali ako se to zadovoljstvo prevede u one aspekte u koje ga ovaj umjetnik prevodi – u emotivnu igru i lirsko treperenje, onda ono poprima svojevrsne odlike egzistencijalnog dinamizma. Iz toga slijedi druga karakteristika stvaranja Ahmeda Džuvića – Džuve: on stvaralački čin prihvata kao igru, igru pred onim što bi se moglo nazvati ”životna posustalost” poput Askinog plesa pred vukom ili Šeherezadinih priča. Iz ovakvog stava proistječe i karakterologija njegovih akvarela, ali prije toga iznesimo još jedan momenat koji se može iščitati u kontekstu njegovog likovnog akta.
Ma kojim se motivom bavio u svom stvaralačkom zanosu, ovaj umjetnik slika samo jednu temu – PROSTOR. Prostor je njegov usud: on ga je iskusio u dva vida – u vidu modeliranja prostora i u vidu igre sa njegovom slobodom. U aspekt modeliranja se uključuje njegova profesionalna orijentacija arhitekte, kojom se počeo baviti nakon okončanih studija Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu 1960. godine i postao, kako je sam rekao u svojoj biografskoj skici, autor ”mnogih arhitektonskih projekata, učesnik i dobitnik više od 30 konkursa u zemlji i inostranstvu”. Drugom aspektu, eto, pripadaju njegovi akvareli. Sloboda prostora u njegovom bezmjerju kongruira sa njegovom unutarnjom slobodom.
U radu na akvarelima nema podavanja bilo kakvim zadatostima, ono što dospijeva do njegove svijesti preko razbuđenih čula, transponira se u likovnu formu, ta forma oslobađa iz sebe energiju koja se kondenzira u impuls, njemu se, bezrezervno, podaje ruka sa kistom i, ponovo, toj energiji daje oblik, oblik u kojem prostor nalazi svoje krajnje likovno ishodište. Stoga Ahmed Džuvić-Džuvo ne eksperimentira, ne propituje mogućnosti govora akvarela, on se ne trudi niti da izučava već utvrđene tehnike, vezane za akvarel i iskušavane milenijima. Konfiguracija prostora, nastala demijurškom snagom božanskih sila, koja se i manifestira kao sloboda prostora, i unutarnja sloboda stvaranja amalgamiraju se u jedinstven čin, u ono što smo i nazvali IGROM. Ima u svemu tome i nečega nesvjesnog. Možda umjetnik, iako opsjednut impulsima stvaralačke igre, koja ga goni da stavi papir ispred sebe, uzme kičicu u ruke i zamoči njen vrh u vodeni rastvor boje, nema pune svijesti što će uslijediti poslije. Uostalom, Igra ne bi bila ni potpuna kada se ne bi dao naslutiti i udio nesvjesnog u svemu tome, ali nesvjesno ne vodi ovog umjetnika do tzv. automatizma, praćenja samo unutarnjih procesa, jer bi time bio dokinut prostor, izvorište njegove inspiracije. Nesvjesno traje samo magnoveni trenutak, dok ne utisne prvu bojenu pjegu u bjelini papira, kada nju utisne, bude se asocijacije, asocijacije povezuju sve ono što je dospjelo do njegovih čula, a potom i do svijesti. Počinje se rađati slika, radost tvoračkog, uzbuđenje.
|
Ahmed Džuvić-Džuvo: Dva krova, akvarel
|
|
A sada, da se vratimo karakterologiji kojom se odlikuje akvarel Ahmeda Džuvića-Džuve. Osnovna odlika očituje se u prozračnosti bojenog pigmenta kojom oblikuje svoju sliku. Ta prozračnost poprima različite fakture. Ponekad je ona gotovo pastelna, da se ispod nje može doslutiti i sama tekstura papira, ponekad se, pak, zgušnjava do neprozirnosti. To su prostorne formulacije koje se same od sebe nameću. S druge strane, on, najčešće, svoju sliku razrješava u naglašenim horizontalama, mada ima slika kada podiže liniju horizontale do samog gornjeg ruba papira. Struktura bojene pjege se ponekad rastvara u nešto paperjasto, ali katkada poprima i grudvastu formu sa naglašenim rubovima. Ali, kako god boje nanspio na papir, on nastoji očuvati im unutarnji intenzitet, tim intenzitetom oličava svoju unutarnju sloboda, slobodu da načini odmak od neposredno viđenog, ne tražeći, po svaku cijenu, onaj lokalni ton kojim bi atribuirao neki objekat na svojoj slici. Istovremeno, ističe i intenzitet sopstvenog doživljaja nekog prizora koji, naglasimo to, ne mora odgovarati stvarnoj strukturi viđenog, on ga preformulira u zavisnosti od upravo te slobode doživljavanja prostora. Iskorišteni objekat na slici se ne nameće svojom sopstvenom energijom, umjetnik ga usaglašava sa svojim doživljavanjem prostora. On, dakle, ne deskribira, iako jeste, u najdoslovnijem smislu, slikar-pejsažista, na njegovim eksponatima nećete moći naći motiv prepoznatljiv iz prirode koji obitava u iskustvu posmatrača. Slika Ahmeda Džuvića-Džuve stoji u asocijativnom odnosu sa onim što su njegova čula prihvatila iz realnog prostora kao svoju informaciju.
Sarajevo, 19.5.2005.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-12-22
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|