|
Prostor danashnje Hrvatske dijelila su nekadashnja carstva, rimsko, bizantsko, habzburshko, otomansko. Ona su ostavila za sobom trajne posljedice, dublje nego shto se to na prvi pogled chini. Nastajuc'i na takvoj razlomljenoj osnovi hrvatska je kultura, u dugim razdobljima, saobrac'ala na razlichite nachine sa srednjom Evropom i Podunavljem na sjeveru i zapadu, s mediteranskim i romanskim krugovima na jugu, slavenskim i balkanskim na istoku, s vlastitim kontinentalnim i primorskim krajolikom, slavonskom ravnicom i dalmatinskim krshem. Taj polozhaj i takve razlike odredili su njezine osobine i razvoj.
|
|
 Malo koja kultura ima toliko stvaralaca raznoga podrijetla ili pripadnosti kao hrvatska. Uvijek sam to shvac'ao kao prednost i poticaj, vishe nego kao nedostatak ili prepreku. Prisjec'ao sam se Matosha: ”Nacionalne kulture su po svome postanku i izvoru plod tudjinskog utjecaja. Ono shto je u narodu najbolje plod je tudjih kalamova” (Matosh pishe, po starinski, ”kalamova”)… ”Snaga narodne kulture nije u sposobnosti odbacivanja, eliminacije, vec' u moc'i primanja, apsorbiranja shto vishe tudjih kulturnih elemenata”. Mnogo je primjera koji to potvrdjuju: Strossmayer, Demeter, P. Stoos, Gavella, Vatroslav Lisinski (rodjenjem Ignac Fuchs); obitelj Ljudevita Gaja starinom je iz Burgundije (pisala se Gay), a Stanka Vraza (pravim imenom Jakoba Frassa) iz Shtajerske; Bogoslav Shulek, podrijetlom Slovak, bio je svojedobno najistaknutiji hrvatski jezikoslovac, pritom je podrzhavao ”jugoslavensku ideju”; Ivan Zajc (u Bechu se pisao: von Seitz), autor nacionalne opere ”Nikola Shubic' Zrinski”; Cheh je podrijetlom kao i August Shenoa, najpopularniji romanopisac svoga stoljec'a. Nikola Firentinac, kako ga mi zovemo (tj. Niccolo di Giovanni Fiorentino), sljedbenik Donatellov, rodjen je i krshten u Firenzi, po kojoj je i dobio nadimak – nije ”nashijenac” ali je ostavio vidna traga u nashem kraju. Matematichar i fizichar Marin Getaldic' (Marino Ghetaldi), dubrovachki patricij i Galilejev prijatelj, vuche korijene iz romanskih loza istochne jadranske obale; svoje radove pisao je na latinskom a potpisivao ih kao Ghetaldus. Obitelj Sorkochevic'a (Sorgo), vjerojatno najvrednijeg skladatelja kojeg su imali i Dubrovnik i Dalmacija, doshla je iz Albanije preko Boke – trgovala je zhitaricama i po tom dobila prezime (sorgo = sijerak). Jezuit Ardelio Della Bella, rodjen u Foggi, u obitelji koja je potjecala iz Firenze (u Dubrovniku su ga zvali ”Fiorentin”), i franjevac Joakim (Gioacchino) Stulli, istodobno Dubrovchanin, Talijan i ”Ilir”; ubrajaju se s razlogom u najznachajnije rodonachelnike hrvatske i juzhnoslovenske leksikografije. Dubrovachki pjesnik Vetranovic', za zhivota poznatiji kao Vetrani, spjevao je ”Odu Italiji”.
”Hrvatski Preporod” u Hrvatskom narodnom kazalishtu oslikao je Vlaho Bukovac, kojem je pravo ime Biagio Faggioni. Kukuljevic' je preimenovao Andrea Meldolu u Andriju Medulic'a, kojeg nikad nitko nije tako zvao – a sam je dodao vlastitome prezimenu dodatak Sakcinski, prema talijanskoj lozi svoje majke (De Sacchi). Nije sigurno da je u nas postojalo prezime Klovic' koje je pridano minijaturistu Cloviusu: zanemarimo li teshko odgonetljiva rodoslovlja, neosporno je da Clovija (Klovic'a) i Lauranu (Vranu), prema onome shto su stvorili i gdje su se formirali, u najboljem sluchaju dijelimo s talijanskom umjetnoshc'u. Pavao Ritter, chiji je otac doshao u Senj iz Alzasa, sam je preveo svoje njemachko prezime u Vitezovic'. ”Poganski klasik” Vladimir Vidric' dijete je slovenskih roditelja (Vidich). Ivan Goran Kovachic' je po majci Zhidov (to sam tek nedavno saznao od jednog madjarskoga povjesnichara knjizhevnosti. Goranova se majka prezivala Klein) – tako bi nash najvec'i pjesnik hrvatskoga i jugoslavenskoga antifashistichkog Otpora, po zhidovskom zakonu, pripadao majchinoj strani. Glazbu za hrvatsku himnu, posvec'enu ”Lijepoj nashoj domovini”, skladao je vinkovachki Srbin Josip (ili Josif?) Runjanin. Juraj Dalmatinac se potpisivao kao Georgius Matthei ili po venecijanski Zorzi Mattei, a njegov sin je tvrdio da mu je pravo ime i prezime Giorgio Orsini. Andrija Aleshi (Alleshi) doselio je iz Dracha. Rudjeru Boshkovic'u djed bijashe pravoslavac iz trebinjskoga kraja koji se selidbom u Orahov Do obreo medu katolicima i pokrstio, a mati mu bi Talijanka. I Marulic'eva je majka bila, prema talijanskim slavistima, Talijanka, prema hrvatskim Hrvatica: imenom se zvala Dobrica i Bona, a prezivala Alberti – potomci te splitske obitelji izjasnili su se kao Talijani i iselili. Ocheva, pak, loza pisca ”Judite”, sudec'i po prezimenu, imala je mozhda nekoc' i stanovitu romansku sastavnicu (dochetak ul u prezimenima poput Bartulovic', Franulovic', Krstulovic' itd. nije slavenski, nego romanski, rumunjski) – chime se, naravno, ne mijenja nacionalnost ”oca hrvatske knjizhevnosti”. Otac Vjenceslava Novaka doshao je iz kraljeva Gradca u Cheshkoj. Matoshu i Cesarcu majke su stranoga podrijetla. ”Zlato Zadra” izradjivale su manje ruke domac'ih nam majstora (najcheshc'e u ulozi skromnih pomoc'nika), negoli njihovih uchitelja, stranaca. Po dalmatinskim oltarima, onim najznachajnijim i najljepshim, pretezhito su djela nashih susjeda. Nikola Tesla, vjerojatno najvec'i znanstvenik kojeg su imali juzhni Slaveni, ponosio se svojim srpskim podrijetlom i hrvatskom domovinom.
Kad sebi predochim sliku Zagreba koju sam ponio u tudjinu, prisjetim se arhitekata koji su hrvatskoj prijestolnici dali pechat modernosti. Mnogi od njih nose strana imena: prije svega rodonachelnik Bartol Felbinger, rodjen u Cheshkoj, koji je projektirao ne znam koliko zgrada na Gornjem gradu, Harmici, u Mesnichkoj i drugdje; Hermann Bolle je, prema Schmidtovim planovima, restaurirao zagrebachku katedralu i dao joj danashnji oblik; dugujemo mu, uz ostalo, i arkade s kupolama na Mirogoju. Presudnu ulogu u urbanistichkom razvoju sredishta odigrala je zelena ”Lenuzzijeva potkovica”. Helmer i Feldner izradili su nacrt za Hrvatsko narodno kazalishte, Pfaff za zgradu Kolodvora i Umjetnichki paviljon, Konradt za Arheoloshki muzej. Schmidt za Akademiju, Lubinsky za staru Sveuchilishnu knjizhnicu, Erlich je projektirao Strossmayerovo i Vrazovo shetalishte kojima sam gotovo svakodnevno prolazio. Ne zaboravljam ni radove koje su potpisali Neidhardt, Deutsch, Klein, Hulsner, Honigsberg, Albini, Schon, Baranyai i toliki drugi koji su za sobom ostavili neizbrisiva traga. Nabrajam ih po sjec'anju, bez kronologije. Ne znam tko je od njih njemachkog ili austrijskog, a tko zhidovskog podrijetla – shto uopc'e ne smatram najvazhnijim. Uz njih su – i to, naravno, ne zaboravljam – figure darovitih graditelja Hrvata, koji djeluju usporedo sa svojim kolegama stranoga podrijetla, chesto ih sustizhu i zajedno s njima grade svoj grad.
|
|
Daleko bi nas odvelo navodjenje svih onih kojima dugujemo barok u Varazhdinu, secesiju i barok u Osijeku, glavne ”mire” u Dubrovniku (prema projektima Michelozza Michelozzija), impozantna zdanja u sredishtu Rijeke podignuta potkraj devetnaestoga stoljec'a u prvim desetljec'ima dvadesetoga ili, pak, iduc'i sve dalje prema pochetku, zagonetnom graditelju Dioklecijanove palache iz vremena kad nitko od drevnih ”Slovjana” nije ni znao za arhitekturu, pa chak ni za sam grad.
|
|
Hrvatskome narodnom kazalishtu dali su neprocjenjive doprinose glumci poput Vike Podgorske, koja se preselila u Zagreb iz Maribora, te brojni prvaci srpskoga podrijetla, trajno ili privremeno angazhirani – od Bele Krlezhe, Ljubishe Jovanovic'a i Mile Dimitrijevic' koja je bodroga duha dozhivjela stogodishnjicu, do Pere Kvrgic'a ili Rade Sherbedzhije. Ne zaboravimo doprinose nashih Bosanaca iz muslimanskih obitelji, poput pokojnoga Fahre Konjhodzhic'a ili Izeta Hajdarhodzhic'a, medju inim. Sharmantni Boby Marotti nam je doshao iz Slovenije, kao i Josip Gostich, tenor svjetskoga glasa, Bozhena Kraljeva je, ako se ne varam, dijete cheshke obitelji koja se nastanila u Zagrebu. Operska primadona Marijana Radev bijashe Bugarka iz Dobrudzhe, a Boris Papandopulo, meni nash najdrazhi moderni skladatelj, mijeshanoga je grchko-ruskoga roda. Medju rezhiserima, stalnim i povremenim, ne smije se izostaviti vazhno ime Tita Strozzija te napose slovenskoga i jugoslavenskoga reditelja Bojana Stupice koji nije radio dugo u hrvatskom narodnom kazalishtu, ali je ostavio u njemu dugotrajan trag zajedno sa svojom suprugom, srpskom glumicom Mirom Stupicom. Poznavao sam pokojnoga Dina Radojevic'a i mnoge druge ”mjeshance” ili ”doshljake”, sve do Georgija Para i Paola Magellija.
I slikara i kipara je podosta, u dvadesetom stoljec'u, kojima imena ne izgledaju samo hrvatska: Kinert, Herman, Kulmer, Pal, Radaush, Vanishta, Dzhamonja, Tartalja i dr. Vinkovachkoga Srbina Savu Shumanovic'a, blistava uchenika zagrebachke likovne Akademije, ustashe su ubili 1942., a izuzetne skulpture Voje Bakic'a porushili u ovom posljednjem ratu vandali koji sistemski rushe spomenike antifashizmu.
Zagrebachka shkola crtanoga filma dostigla je vjerojatno najvishi domet u povijesti hrvatskoga filma uopc'e. I u njoj je prinos nashih juzhnoslavenskih srodnika izniman: Crnogorac Dushan Vukotic' dobio je jedinog ”Oskara” kojeg imamo, Srbin Nedeljko Dragic', jedan je od najcjenjenijih ”cartoonista” u Evropi (na zhalost, prilike su ga navele da se skloni u inozemstvo za vrijeme tudjmanizma), te Danijel Zhezhelj kojeg sam izgubio iz vida i Borivoj Dovnikovic' koji je postigao zavidan uspjeh u Americi. Veljko Bulajic' je rodom iz Crne Gore, Krsto Papic' iz Boke Kotorske. Ostavljam struchnjacima da ocjene vrijednost dvaju Neugebauera, Waltera i Norberta kao i Aleksandra Marxa, darovitih srednjoevropskih Zhidova koji su zaduzhili hrvatsku kulturu. U stripu, uz genijalnog hrvatskog crtacha Andriju Maurovic'a, jedan je od utemeljitelja toga (u nas) zakashnjelog zhanra Sergej Mironovic' Koluchenko, iz rusko-ukrajinske emigracije, te takodjer Leontij Bjelskij. Ne zaboravljam naravno ni Igora Kordeja, ni pogotovo moga zemljaka Ismeta (”Icu”) Voljevicu. Zhao mi je shto je najdarovitiji mladi crtach i fotodizajner Mirko Ilic' emigrirao u Ameriku, krajem proshloga stoljec'a, kad su mnogi Srbi napushtali Hrvatsku.
Vec'ina spomenutih umjetnika, pisaca, graditelja, osjec'ali su se hrvatskim umjetnicima, piscima, graditeljima: sve dok te nacionalist, mrka pogleda i teshke ruke, ne zgrabi za rever i upita – cheshc'e pred drushtvom nego nasamo – otkud ti je doshao otac ili djed, shto trazhish ovdje, ”dotepenche”. U tome chasu pochinju osobne drame koje poznaje samo onaj tko ih nije na vlastitoj kozhi iskusio. Pritom nije vazhno shto ti je rodjena majka i koji ti je maternji jezik ili pak sama chinjenica da, u bioloshkom pogledu, majchinski udio u ljudskome bic'u pretezhe nad ochinskim: iskljuchivo opredjeljenje prema podrijetlu ili vjeri ochevoj predstavlja zapravo ostatak tribalnoga duha. Ne znam treba li u vezi s tim uopc'e spominjati ”machizam”, duh o kojem je rijech josh je stariji.
Putanje triju ”nobelovaca” s nashega tla mozhda zavredjuju da se na trenutak zamislimo: Lavoslav Ruzhichka je iz cheshke obitelji; Vladimir Prelog, po rodjenju Hrvat, izjashnjavao se javno kao ”gradjanin svijeta”; najvec'i od njih, Ivo Andric' je po svojem podrijetlu i knjizhevnim pochecima Hrvat i katolik, po prebivalishtu i zhivotnom putu je Srbin, po tematici i viziji svoga djela najvishe je Bosanac, a po uvjerenju vjerojatno integralni Jugoslaven.
Nasha politichka povijest takodjer ne oskudijeva slichnim primjerima. Pouchno je spomenuti imena nekoliko poznatih ”pravasha” na koje se, ponekad na skandalozan nachin, pozivaju danashnji nacionalisti, pa i oni koji ne skrivaju svoju profashistichku opredijeljenost: Starchevic'eva je majka bila pravoslavka, otac Jurja Bianchinija porijeklom je Talijan, nesretni Franck bijashe Zhidov. Ne znam otkuda dolazi prezime Tudjman niti mi je to vazhno – ali pretpostavljam zashto je njemu bilo vazhno da naglasi da mu ”zhena nije ni Srpkinja ni Zhidovka”. Poznato je da je majka Josipa Broza bila Slovenka, Tito to nije ni krio ni isticao.
|
|
U hrvatskoj povijesti, napose u povijesti kulture i politike, nogu se uochiti posve oprechni nazori, oshtro suprotstavljeni jedni drugima: na jednoj su strani slavenske, evropske i kozmopolitske tezhnje u nashoj proshlosti, na drugoj egocentrichne, nacionalistichke i shovenske. Prvima pripada univerzalizam Marulic'ev, Krizhanic'evo sveslavenstvo, jugoslavenstvo Strossmayera i ”Iliraca”, internacionalizam Josipa Broza, knjizhevni opus Miroslava Krlezhe, zhrtva Ivana Gorana Kovachic'a; uz druge se vezhu ustashtvo i sramota pred svijetom koju je ono nanijelo, Pavelic'evi zlochini, Budakovo ”Srbe na vrbe”, antisemitizam Tudjmanovih ”bespuc'a” te poprilichan broj u biti beznachajnih, ultranacionalistichkih pisaca i intelektualaca, koje ne kanim nabrajati.
|
|
* * *
I na drugim juzhnoslavenskim prostorima ima slichnih pojava. Srpska kultura i knjizhevnost su, mozhe se rec'i, samostalnije u odnosu prema izvanjskom okruzhju od hrvatske, ali ni one nisu jedinstvene: opstaju i razvijaju se istodobno unutar i izvan nacionalnih granica, u Vojvodini, Bosni, dijelovima Hrvatske, u odnosima sa Crnom Gorom, u Svetoj Andreji i Hilandaru. U novija vremena, shirenje Srbije prema zapadu prijechili su Austrija, katolichanstvo i mjestimice islam, istochnu su joj granicu odredila rivalstva s balkanskim susjedima, veze s morem ostale su neostvarene ili pak posredne, preko Crne Gore i pristanishta bivshe Jugoslavije. Beograd nije postao vazhnom lukom na Dunavu, dugo je bio tek prolaznom stanicom Orijent-Expresa, rastao je uglavnom bez homogenih urbanih tlocrta. Izmedju dva svjetska rata bio je, unatoch svemu, kozmopolitskim gradom. Danas to vishe nije, ispunjen mnogobrojnim srpskim izbjeglicama iz Bosne i Hrvatske i s Kosova te preplavljen nacionalizmom i osjec'ajem gubitka.
Na takvim osnovama, takodjer razdijeljenim, i ovdje su prisutni razni chinioci i razlichite pripadnosti u kulturi. Nushic' (Alkibijad Nusha) i Sterija (Jovan Popovic' kome je otac bio pop Steriu), najznachajniji dramski pisci u srpskoj knjizhevnosti, cincarskog su porijekla, kao i dio loze Branka Radichevic'a, rodjenoga u Slavoniji. U srpskoj je politichkoj historiji podosta Cincara: Chuveni politichar Nikola Pashic', zvani ”Baja”, potjeche iz obitelji Pascu; Cincari su bili i Constantin Riga, poznat Grcima kao njihov junak Rigas Feraios, i Pitu Guli (vodja ilindenskog ustanka), i poznati fizichar Pavle Savic', Titov vjerni pomoc'nik. Medju beogradskim nadrealistima, Vucho i Kocha Popovic' su takodjer iz cincarskih obitelji, a Marko Ristic', premda je dubokoga srpskog korijena, bijashe integralni Jugoslaven – shto je mozhda jedan od razloga omraze spram njega u nekim knjizhevnim krugovima. Njegosh je, unatoch svemu, vishe crnogorski nego srpski pjesnik, bez obzira na to kako vidimo veze i razlike srpsko-crnogorske. Kishu je otac Zhidov, Davichu i otac i majka. Vasko Popa je svoje rane pjesme pisao na materinskom rumunjskom jeziku. Branko Miljkovic' se ponosio majkom Hrvaticom. Milorad Pavic' je takodjer mjeshanac, mislim da mu je otac bio Hrvat. O Andric'u, chije se hrvatsko i katolichko podrijetlo rado prikriva ili zaobilazi, vec' sam govorio. Crkve su u Studenici i Dechanima sazidali majstori iz Dalmacije, medju kojima je bilo i fratara. Neke od najljepshih fresaka i ikona po manastirima i bogomoljama Juzhne Srbije, mozhda njihov najvec'i dio, oslikali su bizantski zhivopisci, mnogo vishe nego srpski.
Shto se pak nashih Srba iz Hrvatske tiche, svi znamo da iz srpskih familija potjechu Petar Preradovic' ili Vladan Desnica. Poznato je takodjer kako su se izjashnjavali za zhivota Ivo C'ipiko (Cipicco se pisalo u Trogiru) ili pak brac'a Vojnovic', Ivo i Lujo, te stric im Kosto Vojnovic', pravoslavni preporoditelj koji se zauzimao za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom (i, kao Srbin, prvi razvio hrvatsku trobojnicu na splitskoj Rivi). Nije sporno shto su po podrijetlu, medju inim, Simo Matavulj ili Djuro Danichic' (pravim imenom Djordje Popovic', ne znam zashto je ime kroatizirao), Novak Simic', Vlado Popovic', Vojin Jelic', zaboravljena Mirjana Matic'-Halle. Zhive ne nabrajam ne zhelec'i im nauditi. Od srpske i pravoslavne loze vuku korijene Stjepan Miletic', pravash i starchevic'anac (da, upravo starchevic'anac!), utemeljitelj ”hrvatskoga glumishta”, kao i pravashki tribun August Harambashic', po Matoshu ”najbolji pjesnik hrvatskog nacionalizma i hrvatske slobode” – shto bi danas, s obzirom na njegovo srpsko podrijetlo, izgledalo nevjerojatno i nezamislivo. Srbin iz Hrvatske i bechki djak Savo Mrkalj suprotstavio se pravoslavnoj varijanti slavjanoserpskoga jezika i otvorio put Vukovoj reformi. A samoga Karadzhic'a Zagreb je svojedobno proglasio svojim ”pochasnim gradjaninom”, dok su ga srpski knjaz i velikodostojnici pravoslavne Crkve napadali do kraja zhivota: i zbog njegova kritichkog odnosa prema srpskoj politici, i zbog stava prema crkvenome jeziku, mozhda i zbog prelaska na katolichku vjeru prilikom zhenidbe u Bechu. Pritom se rado zaboravlja, u Hrvatskoj napose, da je njegova reforma prihvac'ena u Srbiji tek nakon njegove smrti te da, prema tome, nije imao nikakve moc'i da tu reformu nametne bilo kome. Pricha o tome ”nametanju” je paranoichna.
Josipa Jelachic'a instalirao je za bana srpski pravoslavni patrijarh Rajachic' u Karlovcu, dok je zagrebachki biskup Haulik, madzharizirani Slovak, bio odsutan za vrijeme investiture. O tome, naravno, nema spomena u nashim shkolskim programima i udzhbenicima.
|
|
Prepushtam srpskim piscima da sami protumache kako je toliki broj njihovih kolega bezrezervno podrzhavao Miloshevic'a na javnim manifestacijama, u novinama, na televiziji, zatvarajuc'i ochi pred zlochinima: rushenjem Vukovara i Dubrovnika, opsadom Sarajeva, masakrom vishe od osam tisuc'a muslimana u Srebrenici. Kako takvi patrioti mogu josh uvij braniti zlochince poput Karadzhic'a (”nash Robin Hood”) ili pak dzhelata Mladic'a? Odgovor poput ”i drugi su pochinili zlochine”, koji se najcheshc'e chuje, nije drugo doli izlika: svatko je kriv prije svega za ono shto je sam uchinio.
|
|
I o pravoslavnom c'e se klerikalizmu morati progovoriti drukchije nego shto se donedavno chinilo. Zabrinut s razlogom za srpske zhrtve na Kosovu, patrijarh i njegovi pomoc'nici nisu nashli za shodno da javno izmole molitvu za hiljade ubijenih Muslimana. Sveshtenici su chesto blagosiljali ubojice. To shto ni katolichki kardinal nije kleknuo pred spomenikom zhrtvama u Jasenovcu nije opravdanje patrijarhu. Rijetko sam sreo pravoslavnoga popa koji je vishe hrishc'anin nego Srbin, prije prvo nego drugo. Dodushe, to vrijedi i za vec'inu katolichkih fratara, koji su obichno vishe ”dobri Hrvati” nego istinski krshc'ani. Ekumenizam je na ovim prostorima ostao bez nadahnuc'a.
* * *
O nashoj brac'i koja vuche porijeklo iz muslimanskih zajednica ovaj put ne govorim, premda i oni imaju svojih teshkoc'a s porijeklom, pripadnoshc'u, podvojenoshc'u. Toliko su stradali u ovom posljednjem ratu krivnjom Srba i Hrvata, da ih valja pustiti da zalijeche svoje rane. Morat c'e oni sami rec'i shto misle o sebi, o stanovitim oblicima reislamizacije posve suprotnim vlastitim predajama, o vidjenju vishenacionalne Bosne i Hercegovine. Kad za to dodje chas. A chas mozhda vec' dolazi…
* * *
|
|
Znam da primjeri koje sam navodio ne mogu promijeniti svijest onih koji su skloni ”etnichki chistim” kategorijama. Navest c'u na kraju ponovo Matosha, da podsjetim one koji slabo poznaju svoje nacionalne kulture u koje se inache zaklinju, kako je moguc'e izdic'i se iz govora optuzhbe i hajke: ”Kakve bi svrhe imala nacionalna kultura da se njom mozhe koristiti samo jedan narod. One vrijednosti koje vrijede tek jednoj rasi inferiorne su vrijednosti… Nasha umjetnost c'e samo onda biti nacionalna, kada bude evropska” (svi citati o nacionalnoj kulturi u ovom ogledu navedeni su prema Matoshevim Sabranim djelima, sv. IV, str. 268, izd. Zagreb, 1973.).
|
|
Tradicionalni je nacionalizam u nashim prilikama obiljezhen, na jednoj strani, srbofobijom i antijugoslavenstvom, na drugoj, mrzhnjom spram Hrvata, Muslimana te osobito ”Shiptara”. Hoc'e li nashi provincijalni kulturni korifeji ishta nauchiti iz tragedije koju smo prozhivjeli i koja josh traje? Sagledati koliko su joj sami pridonijeli.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-12-17
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|