|
Poput mrtvih, Fond za izdavashtvo i nakladnishtvo Federacije BiH, shuti, gluh i hladan. Ama, ni da kazhu: sikter! Chujem, dali su nashem najstarijem chasopisu za knjizhevnost koji izdaje Drushtvo pisaca BiH, Zhivot, hajde, recimo, najmanje: 40.000,00 konvertibilnih maraka. Tako i treba. Zhivot nam treba, bash, kao Zhivot. Ali, zashto Mostu ne daju nishta, majko moja? Jesam li ja izgubio razum, pa mi chasopis chitaju na svim kontinentima planete Zemlja, a oni to ne mogu da shvate? Onda chitam u novinama, dnevnim i ozbiljnim, jedan chasopis, sasvim izdvojen kantonalno, nedavno, nacionalno i univerzitetski organiziran, iz kantonalnog budzheta dobio lijepe novce! Skoro, pa 100.000,00 konvertibilnih maraka! Halal im vjera! Tako i treba! Znam taj kanton i njegove kulturne i umjetnichke potencijale. Ali, zashto Chasopisu za obrazovanje i kulturu MOST u Mostaru, ne daju: ni pfeninga?
Prihvatam: neka nismo najbolji. Ali, pouzdano, nismo ni najgori. Trazhe nas ljudi. Imamo odlichnu web site. Niko i ne sluti u kakvom sam urednichkom jadu.
Znam situaciju. Niti jedan od tih chasopisa ne dospijeva dokle dosegne i dobaci Most! Za mene je to jedina mjera. Za njih, to, nije nishta! Aferim. A na Redovnoj godishnjoj skupshtini Drushtva pisaca Bosne i Hercegovine, aktualni predsjedatelj, redatelj i spisatelj Gradimir Gojer, u Teshnju, 07. svibnja/maja, anno Domini, 2005. reche: U toku je agresija sa Istoka i sa Zapada prema Bosni i Hercegovini! I mi u ovakvom Drushtvu pisaca Bosne i Hercegovine agresorima smo trn u oku, jer smo multi… Htjedoh dobacit: I, ponovo rushe Most, Predsjedniche! I Most je multi… – ali , odustadoh u zadnji chas. Jer: chovjek je puno uradio i shta c'e mu josh i moji jadi?!
Vrpoljim se tako i vidim lica chlanova Redakcije, svojih redovnih saradnika, sjajnih ljudi odanih Mostu, kao ochinjem vidu. Sjajno bi bilo makar nekima od njih, ama svakome od njih – isplatiti/poslati barem stotinjak konvertibilnih maraka. Nekima samo pedeset. Nekima, nikad se nec'u moc'i oduzhiti, jer, toliko su uchinili, da vishe: mjere nema.
O chemu drugom da mislim, kad na Redovnoj godishnjoj skupshtini Drushtva pisaca Bosne i Hercegovine koju odrzhavamo u Teshnju, govorimo o dignitetu pisca, zashtiti autorskih prava, izdavachkoj djelatnosti, a ja guram chasopis koji se pojavljuje mjesechno. Chasopis za kulturu i obrazovanje MOST Mostar. Oj Mostaru, moj Mostaru… Novaca nema i gotovo. Slikaj se Alija sa svojim Chasopisom. I ti, i njegovi autori i chitatelji na svim kontinentima Svijeta.
Gura me supruga i kazhe:
– Alija, Alija! Okreni se, bolan! Neshto ruzhno sanjash! – Hoc'u, hoc'u! Kazhem. Hvala ti. Mozhda mi pomogne. Ali, ruzhno je upravo, ovo shto prezhivljavam.
Okrenem se na drugu stranu i pochnem chitati spiskove saradnika, abecednim redom, a ima ih, mashallah! Uhvatilo mene moje, pa ne pushc'a, evo godinama. Vjeruj mi, prijatelju, noc'na mora daleko od mora. Dina mi, pochinje me i budnog, usred dana hvatat! Chim sam nasamo! Pa, sve gledam: da budem u kakvom drushtvu! A onda, sam se ljudima pochnem jadat…
* * *
25. svibnja/maja, anno Domini, 2005.
Atif K.
|