Kako je istorija sama po sebi drama, Martinović nije, dok je ispisivao ove biografske zapise, ispuštao iz vida njene složene dramatske zamajce, uslovljene smjenama vladara, a time i promjenama društveno-istorijskih prilika. Od Devetog vijeka pa nadalje. Do 13. jula 1941., slobodarskog datuma.
Šta je za priređivača bilo važno?
Za njega je bilo važno da kroz Zapise istakne identitet ove sredine, koja je prolazila kroz brojna mukotrplja, a da pri tom sačuva kulturna i duhovna dobra – raritetne spise (Miroslavljevo jevanđelje, Oktoih i druga), crkvena i manastirska zdanja najviše vrijednosne skale, arhive i bogate etno zbirke. Državu kao najvažniji vid prepoznatljivosti upravo čini kultura, a podaci koje smo naveli idu u prilog takve istine.
Kretati se mozaikom raznih epoha, najvećma negostoljubivih (ratovi), nije nimalo lako. Martinović je raspolagao sposobnošću da svaku od njih stavi u odgovarajući biografski ram, držeći se gledišta da izneseno bude potkrepljeno validnim dokumentom.
Navodimo da je crnogorsko slobodarje prirođeno epu i da je za njega bilo bezbroj provjera. Posebno to važi za novovjekovnu crnogorsku povijesnicu, čiji amblem traje i sja više od pola milenijuma. S razlogom Martinović u predgovoru kaže da joj je prostor između neba i kamena i da je njena istorija sabljom i puščanim prahom ispisana.
Vjekovima tako. Nijedan ljetopis koji se odnosi na Crnu Goru nije bez heroičnog zapisa. A heroizam je cijena slobode. Traženje prava za svoj život. Za tu svrhu energija se uvijek oslobađa. Oblik toga oslobađanja najbolje je izrazio Njegoš poznatim stihom: Neka bude što biti ne može.
Martinovićeva knjiga ”Crna Gora” ističe da se duh crnogorske države i nacionalnosti ne može dovoditi u sumnju. I da nije od juče. Priređivač navodi neumoljive dokumente o tome. Riječ je o poznatoj odluci Vojnodemokratskog parlamenta Crnogoraca od 3. jula 1804. godine, u kome se ističe da će svim snagama braniti nezavisnost, koju su naslijedili od predaka…
Kad smo već kod teme žrtvovanja, moramo istaći da su čojstvo i junaštvo bile osnovne odlike Crnogoraca. Za to je vrsta etičkog apsoluta, podvlači priređivač, nezaobilazna i trajuća. Kao takva postala je uzor drugima.
Nećemo reći da se ovom knjigom Martinović javlja u ulozi istoričara. On je strukom vezan za druge oblasti, u prvom redu za književnost i istoriju crnogorske kulturne baštine. Vjerujemo da ga je ovaj drugi razlog naveo da sačini knjigu koja je sabir našeg istorijskog i duhovnog nasljeđa. Dakle, njegovo nije bilo da istražuje nego da već istraženim istinama, u vidu biografske mape o Crnoj Gori, da osoben hroničarsko-publicistički pečat. Martinović je u toj oblasti pokazao vještinu vladanja materijom. Ne u smislu prepričavanja, kako je uobičajeno u toj vrsti posla. Ovdje je riječ o vrsnom intelektualcu bogatog opservacijskog dijapazona i probirljive esejističke mjere.
Kompozicija knjige diktirana je vremeplovom događanja. Svaka obrađena jedinica (a njih ima 77), zaokruženo djeluje. Širina osvrta uslovljena je važnošću teme, što govori da je priređivač ovog značajnog izdanja, umio da uspostavi ravnotežu u sadržanom materijalu. Široj analizi je protivstavljena drukčija, ništa manje efektnija, fokusacija zbivanja. Martinović ju je nazvao biografskim zapisom, što on u stvari i jeste.
Jedan tradicijom obuzet milje, gdje sve izbija iz vrela epike, živo se odražavajući u burnim i dugim tokovima istorije, dobio je u Martinovićevom primjeru, modernu interpretaciju minule istorije. Tema je očito bila privlačna, pa zato i gravitira, u tekstualnom smislu, punoj koherenciji materije i izraza.
Velika je prednost istorijsku materiju suptilno predočiti čitaocu. Kod ovakvih djelatnih radnji često se zapaža primjena šablona. Kao inventivan intelektualac Martinović istorijskom izvoru daje živo tekstovno predočenje, pa se čitalac u toj materiji osjeća kao kad je riječ o fabulizovanoj priči.
Priređivač je podijelio knjigu u dva poglavlja. Prvo se ”kreće” unutar same istorije, bilježeći u njoj ono što se smatra temeljnim za crnogorski identitet. Drugo poglavlje posvećeno je znamenitim strancima i njihovom mišljenju o Crnoj Gori i Crnogorcima. Oba poglavlja ovog izdanja srećno su ”legla”. Ona su na duhovan način upotpunila cjelovit portret naše viševjekovne države, uvažavane kao zemlje stoičkih vrlina i iskonske prirodne ljepote.
Kao što unutrašnja čovjekova sila omogućuje kretanje tijela, to se i za Crnu Goru može slično reći. Njeno bogato istorijsko nasljeđe, podareno slobodarjem i dubokom etičnošću, predstavlja inspirativan obrazac za vitalan hod u budućnost.
To bi bila, u sažetom obliku, osnovna konstanta zbog koje je Martinović pristupio pisanju i uobličenju ovog i ovakvog izdanja. Ostaje nam da kažemo da je to učinio u formi modernog evokacijskog ključa.
|