|
U Dnevnom listu prochitali smo 19. ozhujka 2005. prilog gospodina Ivice Glibushic'a Lazhna i uvrjedljiva pricha o kraljici Katarini Kosachi. Tekstom se reagira na recenziju drame Katarina Kosacha – posljednja vechera, tiskanoj josh u kolovozu 2003. godine u teshanjskom Centru za kulturu i informiranje, koju je napisao poznati bosanski pjesnik i kritichar Atif Kujundzhic'. Mada je chitateljima Dnevnog lista dodushe ostalo nepoznato kako je naslovljen i kada je objelodanjen Atifov tekst u mostarskog chasopisu Most (a za usporedbu s ritmom tiskanja dnevnih novina, izashao je zaista vrlo davno, u jesen lanjske godine!), nije presudno za razumijevanje problema koji gospodin Glibushic' zheli osvijetliti i utemeljiti. Svoje vidjenje dramskog teksta a suprotiva Atifovu, temeljio je dakle iskljuchivo na recenziji – pa iz tog razabirem da se ja, kao autor drame, nisam ni pozvan umijeshati u mozhebitnu raspravu koju otvara vrijedni Glibushic'. Ja sam napisao dramu, a ne povijesno djelo. A knjizhevne chinjenice zapochinju tamo gdje zavrshavaju historijske. Znam da to gospodin Glibushic' zna, ali ipak me preko udaraca po Atifovim ledjima poziva i ukljuchuje u neku svoju zabrinutost za prikaz lika bosanske kraljice Katarine Kosacha, o kojoj on zna sve, a mi – belchim – nishta! Zbog toga je uperio nadnaslov izravno u moje chelo: Prekrajanje povijesti u rezhiji Ibrahima Kajana. Ta Glibushic'eva tvrdnja ochito ne trpi prigovora! Tako usmjerena, pokazuje izrazito neuobichajeni smisao za stvaranje chudnog znanstvenog konteksta u kojem bi se valjala ispitati ’prekrojena povijest’ u rechenom dramskom djelu, koje se izvodi vec' gotovo pune dvije godine! Koje povijesti? Glibushic' to nedvosmisleno istiche: bosanske, jer nju autori o kojima govori ne znaju, pa je, bar jedan od njih, prekraja. O toj povijesti, ”zachudno je” kazhe, morali su dati svoje mishljenje ”hrvatski historichari u BiH”. Ostali su znalci ochito davno izumrli.
”Hrvatski historichari u BiH” bi trebali secirati moju dramu, donijeti zakljuchak i zabraniti njezino izvodjenje. To dodushe nije nigdje napisao urednik Dnevnog lista, jer to ne bi bilo u skladu s chak ni s toliko razvikanim ljudskim pravima. On bi, promicatelj slobodne misli koje ne poznaju granice, tek zabranio urednicima drugih glasila da mi daju prostor za osobito ”problematichne” teze koje razastirem, primjerice, po stranicama chasopisa Motrishta! Bojim se chak i pomisliti da u Mostaru josh uvijek postoje ljudi koji bi sprijechavali mishljenje drugog. Glibushic' sigurno ne misli tako, jer kad bi tako mislio, onda – pouchavaju nas jadne ljudske historije – onom Drugom ne bi dopustio chak ni zhivjeti.
|