|
Krajnju besc'utnost i nedostatak osjec'aja za stvarnost pokazali su nedavno poslanici u parlamentarnim skupshtinama raznih nivoa i razina kada su se pocheli baviti svojim povlashtenim penzijama i mirovinama. Mnogi glasachi koji zhive na ivici gladi, mnogi umirovljenici koji su chitav radni vijek potroshili da bi danas zhivjeli kao prosjaci koji chekaju sadaku i milostinju, sada rezignirano dizhu svoj glas, a uskoro c'e shvatiti da su glasajuc'i za ove shto su vec' toliko na vlasti, te slute kako je vrijeme osigurati povlashtenu penziju, dali legitimitet prevarantima koji c'e svoju prevaru izvesti do kraja, tj. osigurati sebe a s narodom shto bude. A narod i hrvatski i boshnjachki i srpski nije prevario nitko drugi nego njihovi predstavnici. Naravno, sada c'e njihovi predstavnici pokushati s oprobanim receptom prebaciti krivnju na one druge ili trec'e, ovi drugi c'e prebaciti na prve i trec'e, a trec'i c'e prebaciti na prve i druge. Onda c'e bijeda iz sva tri naroda svi ostali gledati shto rade oni drugi i zaboravit c'e pratiti shto rade njihovi legitimno izabrani predstavnici. Onda c'e se njihovi predstavnici odrec'i 10% plac'e, a donijet c'e odluku o povlashtenim mirovinama tj. penzijama i tako c'e vuk biti sit, a ovce na broju ali gladne, jadne i podlozhne svakoj bolesti i epidemiji jer novaca za prevenciju nec'e biti, novaca za grijanje shkola nec'e biti itd. Ovo je jedan lakrdijashki scenarij, ali svi drugi nisu bitno razlichiti te ih nec'emo navoditi.
A stvar s mirovinama i povlashtenim penzijama nije nimalo jednostavna, vrlo je ozbiljna i nec'e se rijeshiti sama od sebe, odnosno nec'e se nikako rijeshiti u kratkom roku i bez zhrtava.
Sagledavajuc'i sadashnje stanje penzionih fondova sasvim je razvidno da se postojec'i nachin osiguravanja egzistencije za trec'e zhivotno doba nalazi u c'orsokaku. U doba Bismarka, koji je uspostavio ovaj sustav medjugeneracijske solidarnosti bilo je sedam zaposlenih na jednog umirovljenika. Taj sustav bio je jedno od deset civilizacijskih chuda. Ljudi su tada prosjechno radili do pedeset osam godina starosti (pocheli su od petnaeste) a nisu zhivjeli duzhe od 63 godine. Danas se i duzhe shkoluju i duzhe zhive. Kada je odnos radno aktivnih i izdrzhavanih (umirovljenih) spao na razinu ispod 3:1 svi mirovinski fondovi su doshli u krizu i ovaj sustav je trazhio svoju modifikaciju. Razvijen je chitav niz sustava shtednje za starost, najvishe preko osiguravajuc'ih drushtava.
Buduc'i je odnos radno aktivnih i umirovljenih u BiH vec' odavno pao ispod 3:1 (ako bi promatrali samo prijavljene onda je on blizu odnosa 1:1) socijalne reforme moraju hitno obuhvatiti i sektor osiguranja starosti, tj. mora se krenuti u reformu mirovinskog sustava. No, umjesto da nashi dichni poslanici preuzmu odgovornost za sadashnje osobe u trec'oj zhivotnoj dobi (svoje roditelje) i razmishljaju kako generacijama koje dolaze (a i oni su medju njima) osiguraju izvjesniju starost, oni se bave time kako sebi osigurati sigurnu starost i to shto prije na rachun tog istog naroda koji im je dao tu svetu i odgovornu duzhnost, a s narodom shto bude. Svi su oni umirovljenicima obec'avali bolje mirovine, a znali su vrlo dobro da je to lazh, jer svatko tko kazhe da c'e penzije biti bolje tj. vishe taj lazhe. Dapache, svako tko se imalo razumije u ekonomiju mora rec'i da c'e one josh dugo biti nizhe, odnosno da c'e sporije rasti nego plac'e.
|