Mostar pohrlio u Francuski kulturni centar na izložbu starih razglednica Šemsudina Zlatka Serdarevića – na imaginarno putovanje u prošlost starim fijakerom, da se doživi autentični i neponovljivi Mostar kakav je bio na kraju devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka. Na eksponatima iz privatne kolekcije vrijednog i inventivnag Serdarevića, možda bi mu pozavidio i sam Evlija Čelebija, dok bi ga rahmetli Mujaga Komadina i Husaga Ćišić odveli na ćeten-halvu u prvu aščinicu.
Zbilja, bilo je lijepo na ovom hodočašću, romantično i idilično, tako da se čovjek, poslije, pribojavao izaći na ulicu, u grozomornu stvarnost.
Ulice išarane grafitima čije riječi ne bi zvučale pristojno kada bi ih ovdje napisali. Grafiti su dopunjeni crtežima: crno slovo ”U” na spomen-ploči obješenim rodoljubima u Liska ulici, kukasti krst, srp i čekić, mjesec i zvijezda, mrtvačka lobanja i – muda!
Prolaznici okreću glavu, govore ”fuj!”, ozlojeđeni da se ovo dešava baš u vrijeme zamašne akcije Gradske uprave – ”da nam Mostar bude čistiji i ljepši!”, što dane u ovoj sredini čini tako nepodnošljivim, pri čemu je, čini se, gore od neimaštine i besparice – odsustvo ljubavi prema svom gradu i svojoj zemlji.
Uza sve nedaće, Mostarci se spremaju da masovno obilježe proslavu 1. maja, što je u ovim okolnostima i u zemlji gdje je rad obezvrijeđen po gotovo svim osnovama pomalo drsko, te mu je i atribut ”radnički” praznik pridodat tek ironije radi.
A na mostarskoj Tepi, žili-kucavici grada – zavatrila dvojica prodavača. Spore se oko toga – kada je Bosni i Hercegovini bilo bolje: pod Osmanlijama, pod Austrougarskom okupacijom, u Kraljevini Jugoslaviji, u Titinoj zemlji, ili u Ešdaunovoj poderanoj Federaciji.
Dvojica prodavača, čije su tezge jedna do druge, ne mogu nikako da se slože! Onaj stariji, i grlatiji, sve negira. I Bosnu i Hercegovinu, i bivšu ”domaju”, i ujedinjeni Mostar. Kaže: ovdje je još uvijek sve podijeljeno. Čak i služba informacija: ako zoveš lijevu stranu grada, biraš broj: 1182, a desnu: 1188!. I voda je podijeljena, i struja, i gradsko smeće, i bolnice i škole. Samo još nije podijeljen zrak nad Mostarom. Kad bi mogli, i zrak bi. I nebo bi…
Drugi je prodavač umjereniji, razložniji. On komentariše da će, one koji ne vole svoj grad i svoju rođenu zemlju, i koji joj stalno rade o glavi, Bog kazniti i na ovom i na onom svijetu. I dodaje da je budućnost bh. naroda u mnogome zavisna od savladavanja zla u njemu samome. Sve one koji su se ogriješili o pravdu i činili bezakonje, prodavač s mostarske Tepe bi izveo pred sud. Među ”prozvane” on najprije svrstava pojedine političare koji su neprijatelji broj jedan ove zemlje i ovog naroda, nazivajući ih: kraljevima obmane i prinčevima demagogije. Jer, veli prodavač, zemlji u kojoj jedan njezin dio hoće svoju, posebnu republiku, a drugi svoj entitet, ne piše se dobro; zemlji koja već ima dvoje kopiladi – Republiku Srpsku i još živuću ”Herceg-Bosnu”. Ne zna se ni ko je njen đuvegija. Ima ih trojicu. Sada dvojicu.
Jednog, optuženog, Ešdaun je odstranio iz Predsjedništva, pa mu jedan njegov sabrat priredio oproštaj, s poklonom. Svašta!
Na utakmici u Širokom Brijegu i na polaganju zakletve mladih regruta u Manjači i Bileći – zvižde našoj himni i zastavi!
Spore se oko žrtava u Jasenovcu! Oslobodioce nazivaju okupatorima. Izjednačuju Sarajevo sa Srebrenicom! Štite zločince Karadžića, Mladića i Gotovinu; kliču Draži Mihajloviću kojem će, mrtvom, na Dedinju (!) 9. maja – na Dan pobjede nad fašizmom uručiti visoko američko odlikovanje.
|