|
Povijesni fon predochen je perom Ilhamijinog uchenika, koji osjec'ajuc'i dolazak smrti, zheli isprichati prichu, istinu o svom uchitelju i njegovu dzhelatu, Dzhelaliji Seidu-pashi.
Uvodne stranice odishu iskrenom i sjetnom ispovjeshc'u u formi unutrashnjeg monologa chime Lik iskazuje inserte iz ranog zhivota, Bosnu toga doba, ”Turkeshe” – nove gospodare Bosne, susret sa Ilhamijom koji c'e mu postati duhovni vodja i otac.
Stotinu godina kasnije i sama autorica rekreiranjem dogadjaja iz proshlosti ”kopa” po svom zhivotu shvatajuc'i da je proshlost, bolna, josh uvijek prisutna u periodu sadashnjosti.
I bezimeni Ilhamijin uchenik i autorica pripovijedaju o chovjeku, o njegovim vjechitim polaritetima – dobru i zlu.
Njihove se pripovijesti ispreplic'u; nakon redaka originalnog rukopisa o Ilhamiji, Bazduljeva, potaknuta misaonim, emocionalnim, nadasve moralnim spoznajama prethodnog pripovjedacha i samoga Ilhamije, ”pushta” na povrshinu svoje traume, vrijeme rata, neprezhaljeni trenutak gubitka roditelja…
Njena previranja neumitno nas tjeraju na pitanje: kakav li je njen svijet pa nalazi slichnosti sa Ilhamijinim?
Da li je ona, kao i on, otudjena, nemoc'na i dezorijentirana u vremenu u kojem bitishe, a njena kao i Ilhamijina knjizhevna rijech direktan pokushaj odbrane od surove stvarnosti, pronalazhenje spokoja u samom sebi.
Citat: ”Josh jednom sam pogledala u prozore turbeta.
Zhurim se. Uopc'e se ne zhurim… To ustvari stalno lebdi u nestabilnoj ravnotezhi vremena i vjechnosti”…
Pripovijedanje se dalje pomjera prema odredjenom dogadjaju – Ilhamijinom putu iz Zhepcha u Travnik, putu u smrt. Njegov saputnik, uchenik pripovjedach, opterec'en pitanjima i zamishljanjem moguc'eg ishoda Ilhamijina i pashina susreta, postaje lik tragichniji od samog uchitelja. Naime, mlad i prestrashen od moguc'eg gubitka onoga koga voli, chiju je uputu slijepo slijedio, ne nalazi ravnotezhu izmedju vlastitog srca i iznenadjenja shto donosi sudbina.
Dok je njegov lik istrzan i umoran, Ilhamijin je chvrst i nepokolebljiv, postojan i dosljedan u moralnim i vjerskim zakonima jednako kao i prije poziva u tvrdjavu.
Citat: ”Znam samo da ga nije bilo strah. Njemu – imamu, vaizu, dervishu, vjerniku, smrt nije bila nishta do radostan prelazak iz jednog u drugi svijet.”
”Zar te nije strah” – tiho sam prozborio.
”Chovjeka je strah jedino neizvjesnosti. Ja znam shta me cheka, a to vishe nije neizvjesnost.”
Dolaskom u tvrdjavu i susretom sa Dzhelalijom, Ilhamija postaje nenamjerni, ali burni pokretach pashinog dushevnog stanja.
Chitatelj kroz njihov dijalog stiche dojam da se razgovaraju dobro i zlo, pravednik i nepravednik, istiniti i lazhni, sablja i pero!
I jedan i drugi vjerni obec'anju i zakletvi koju su dali; prvi – Bogu, samome sebi i narodu, drugi – svijetlom sultanu i carevini.
Ne odrichuc'i se svojih stihova i vjere u smisao svoga zhivota, Ilhamija postaje chovjek neobiljezhen prostorom i vremenom, onaj koji je direktno vezan za Stvaraoca!
Osudivshi Ilhamiju na smrt Dzhelalija potpisuje vlastitu smrtnu presudu – hrvanje sa savjeshc'u i dizanje optuzhnice protiv samog sebe.
Ilhamijin fizichki odlazak pochetak je nemira u pashinoj dushi, osjec'aja samogadjenja i spoznaje da se ne mozhe nepravedno vladati a da se ne uspava ili ne ubije savjest.
Ilhamijin uchenik, svjedok Dzhelalijinog ludila, detaljno i potresno opisuje njegovo groznichavo duhovno putovanje, krik da se izadje iz sopstvene kozhe!
U stanju delirijuma pasha postaje podvojena lichnost; onaj stari – pjesnik i zaljubljenik, slushatelj svoga srca, i ovaj novi – dzhelat i moc'nik.
”Okrshaj” dvojice Dzhelalija otkriva drugu stranu pashinog karaktera, vodi nas u susret chovjeku koji je imao snove, ali i valjane razloge da ih se odrekne:
Citat: ”Sin sam jedinac iz bogate i ugledne porodice. Otac mi je poginuo u ratu s Rusijom sluzhec'i sultana Selima trec'eg. Ochekuje se da krenem njegovim stopama… Nec'u moc'i prec'i preko toga… Obavezuje me.”
U naletu izleta ”s onu stranu pameti”, u groznici, Dzhelalija kristalnu viziju smirenja nasluc'uje u chinjenici da se chovjek ne treba obavezivati, obavezivanje sputava srce da te vodi, a jedno je srce i jedan je zhivot!
Opet i nanovo Bazduljeva je skrhana bolom – ovoga puta nije pogodjena Ilhamijinom nesrec'om, nego Dzhelalijinom, nije pogodjena ni pojedinachnim, nego nesrec'om uopc'e…
Autorica toplo, samo onako kako to mozhe senzibilna zhena koja c'uti tudju bol, poruchuje da ljudi nisu crno-bijeli svijet, svaki je chovjek gorak melanzh dobra i zla.
Zahvalni smo joj shto je objelodanila istinu koju je i sama nenadno otkrila kao poruku ljudima: ”Ne sudite Dzhelaliji odvec' strogo!” |