Za razliku od, prvobitnog refleksa karikaturiste, da što brže i što efikasnije registrira razliku između reagiranja okoštalog čovjekovog duhovnog sklopa i suvremenosti, Hasan Fazlić uočavajući fakturu grotesknog kao kontinuitet čovjekove nastranosti, ide na minucioznu defiguraciju i tako dobija umjetničku sliku. Razumljivo, Fazlić tako doživljava ispunjenje, ali i dovodi u pitanje našu istini nesklonu recepciju. Nije privlačno, ni pohvalno po nas to što možemo vidjeti. Suočavanje s istinom, uvijek proizvodi više pitanja nego što daje odgovora.
Tako se i događa, skoro, pa nevjerojatna stvar: dok slikari nastoje napraviti skicu ili nacrt, čovjek kojega smatramo karikaturistom pravi slike. Ustvari, ako se obratimo nekim umjetničkim tradicijama koje su puno starije od europske, naprimjer: japanskom slikarstvu, vidjet ćemo kako duboko u njemu ukorijenjen i instaliran upravo taj refleks koji opstaje u Fazlićevom radu. Ako pogledamo nacrte sjajnih crtača Ropsa, Lautreca, ili Rodinove crtane studije, uočit ćemo kao prvo da nam djeluju karikaturalno, mada to u konačnom ishodu nije tako.
Sasvim suvremeno odjekuje izvrsna Baudelaireva studija o karikaturi i to baš kao energija i osvjetljenje koje se širi oko radova Hasana Fazlića.
Konačno, prisjetimo se sjajnih crteža iz Altamire, ali i onih, viđenih na stijenama u Africi i Australiji.
Ustvari, prethodno kazano nedvosmisleno sugerira da je karikaturist i umjetnik Hasan Fazlić, osim iznimno talentiran i vrijedan – vrstan psiholog, jer, figuracija njegove slike zatvara čovjekov unutrašnji duhovni sklop, a odbijajući slikati carevo ruho – cara ostavlja golog. Po riziku koji preuzima, njegova opcija je izuzetno odgovorna, ali ishod je visoko vrijedan i plemenit.
Hasan Fazlić je više, nego li ijedan umjetnik raspet između svoga ideala i zatečenosti stvarnošću. Njegova umjetnička sinteza grotesknog, istodobno je tendenciozna i fantastična i upravo to: čini je održivom i neporecivom u konačnom ishodu ma kako ga groteskno i upitno doživljavali.
Hasan Fazlić je među rijetkim umjetnicima koji čovjeka nastoje sagledati u ukupnosti njegovoga bića i uvjetovanosti koju proizvode drugi ljudi, okruženje i univerzum. Hasan Fazlić je blistavo uspješan u tom stravično teškom i odgovornom pohodu i pregnuću.
Ova sjajna knjiga, MONOGRAFIJA autobiografskog tipa, koja je povod ovome tekstu i progovoru, priređena i dizajnirana od samoga autora, ima sve odlike Fazlićevog brižljivog i istrajnoga rada. Sve je u ovoj knjizi postavljeno gdje treba, primjereno i svrhovito, s mjerom čovjeka koji četrdeset godina opstaje snagom svoga dara i rada u samom vrhu jedne, umjetnički iznimno teške i zahtjevne opcije.
Apostrofirajući svoje porijeklo, na samom početku knjige, Hasan Fazlić donosi svoju znamenitu karikaturu rudara pod šljemom ispred hljeba sa sedam kora i posvetu: Majci Mejri, ocu Huseinu i rudarima Kreke. I, mada ovo može ličiti na izlišnu sentimentalnost, u samoj suštini to iscrtava cjelovitost i dosljednost Fazlićevog ljudskog i umjetničkog puta, već na samom početku. Hasan Fazlić je u svome životu mogao raditi bilo što, ali uvijek bi to što radi – obavljao rudarski odvažno do ispunjenja i prebacivanja norme.
Knjiga donosi obilje izvanredno kvalitetnih reprodukcija slika i karikatura iz fundusa radova Hasana Fazlića tokom njegovog četrdesetogodišnjeg angažmana, kao i biografskih podataka i fotografija, priznanja za postignuća. Knjiga tako svjedoči o visokoj cijeni koju svaki čovjek predajući se ostvarenju svoje ideje – plaća Životom.
Knjigu podržava serija izvanrednih tekstova prevedenih i na engleski jezik, a koje su pisali najbolji znalci likovnih umjetnosti i kulturnog života u nas: Sulejman Bosto, Ismet Mujezinović, Muharem Pervić, Vlada Bulatović Vib, Enver Mehmedbašić, Luka Pavlović, Nihad Agić, Ivan Lovrenović, Hanes G. Majer-Hohenstein (Hannes G. Maier-Hohenstein), Feliks Pašić, Ferid Softić, Vojislav Vujanović, Rešad Hasanović, Verner Meir-Leko (Werner Meir-Lechot), Vefik Hadžismajlović, Ćazim Sarajlić, Mirko Amadeo i dr.
Kroz ovu knjigu huji i tutnji četrdeset godina života i rada sjajnog čovjeka i umjetnika Hasana Fazlića, a ispred nas defilira beskraj jada, bijede i nesnalaženja kroz koje smo prolazili, a da zelene grane nema ni na vidiku.
Knjiga, kao u silovitom finišu i kreščendu završava sjajnim poglavljem: Sarajevski pakao / Sarajevo’s inferno, ustvari, blistavim ilustracijama stihova: Etničko čišćenje – Blage Dimitrove; Jadni Tolstoj – Izeta Sarajlića; Jevrejsko groblje – Izeta Sarajlića; Tako smo nespremni ušli u ovaj rat – Izeta Sarajlića; Sudbina – Blage Dimitrove; Godišnja doba – Đorđa Slavnića; Leš – Semezdina Mehemedinovića; Sarajevska Molitva – Abdulaha Sidrana; Buduća prošlost – Maria Suška i Epitaf žrtvama agresije na Bosnu i Hercegovinu – Huseina Tahmiščića.
Knjiga donosi i jedan broj već znamenitih ilustracija koje smo svojevremeno vidjeli u knjizi Jedna mama i dvanaest sinova za koju je stihove pisao Alija Hasagić Dubočanin, ovdje u odjeljku Dobri a monstrumi / The good ones but monsters. Tu je i jedan broj nezaboravnih ilustracija iz Fazlićeve knjige Bosna sama na svijetu / Bosnien allein auf der Welt – koje su kao izložbena postavka prošle svijetom u vremenima najtežim po Bosnu i Hercegovinu u njezinoj historiji – kada je Hasan Fazlić svojim nenadmašnim talentom, djelom i svjetskim ugledom umjetnika širio istinu o agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Sve u svemu: dragocjena Knjiga, Hasanu Fazliću, njegovom daru i umjetničkom ugledu primjerena, a nama i našim naravima na neponovljiv način – slična sasvim.
19. studenog/novembra, anno Domini 2004.
|