|
 Kada umre chovjek umanjuje se chovjechanstvo i tuga je za chovjekom. Kada umre pjesnik, chovjekov chovjek, tuga je samo vec'a. Jer, chudan je taj zhivot: rodish se da bi ga uljepshao, a sagorish da bi iz njega otishao. Tako se ugasio zhivot pjesnika i istinskog poete Velimira Velje Miloshevic'a, koji je stigao na sami vrh Parnasa gdje je stanovao, po vjerovanju starih Grka, Apolon, bog pjesnishtva, umjetnosti i muzike. I sam Velimir bio je i ostao jugoslavenski i bosanskohercegovachki Apolon pjesnika. Bio je i ostao jedan od najchestitijih ljudi koji je poeziju smatrao misionarskim radom i ta vjera u njemu bila je neunishtiva. Pisao je i za odrasle, ali je, prije svega i iznad svega, djechiji pjesnik, jer je do smrti ostao veliki djechak, dusha djeteta, chovjeka i Domovine. Bljesnuo je, iznenada, kao kometa, a ostao cijeli zhivot da sija kao Sunce, kao Djechija planeta.
U ranom djetinjstvu ostale su rane Drugog svjetskog rata (rodjen 15. februara 1937. godine u Veric'ima kod Pec'i, gdje su mu roditelji doselili sa Njegusha kod Cetinja) a u vremeshnim godinama prezhivio je sva zla bosanskohercegovachkog pakla, a u Sarajevu, 1992-1995.. Sve c'e to ostaviti duboke tragove u zhivotu pjesnika, rane u dushi i srcu. Zato se, u chasu silaska sa ove velike pozornice zhivota, za Velimira Miloshevic'a, za njegov sveukupan zhivot mozhe pripisati smaragdna misao Augusta Strindberga:
Svakom chovjeku, koji chasno prozhivi svoj zhivot i umre prirodnom smrc'u, treba podic'i spomenik kao heroju. Tako je zhivot teshka stvar.
Uz sve to Velimir Miloshevic' je, kao i Pushkin, za zhivota sebi podigao spomenik pun chasti na kome korov nikada nec'e nic'i, niti c'e ikada pasti. A postigao je to velikim pjesnichkim talentom, srcem i dushom chovjeka, zaljubljenikom Otadzhbine, plavetnila neba i roditeljske njezhnosti, a sve zachinjeno bezgranichnom ljubavi za dijete tog velikog chovjeka. Jer, Djeca su vojska najjacha, jer, Djeca grle Domovinu, jer za njega sve je Djechija planeta (posljednja knjiga pjesnikova koja je, kao dar, data uchesnicima komemorativnog skupa u Kamernom teatru, a u Sarajevu, 25. oktobra 2004. godine).
To su samo tri, od trideset i tri objavljene knjige poezije za odrasle, a pretezhno za djecu. Na tim beskrajnim stranicama poeta Velimir Miloshevic' bio je jedinstvena pojava, pjesnichka dusha i chovjekov i djechiji chovjek. Kao takav ushao je, sa svojom poezijom, u svaku dushu djeteta i, bezmalo, u svaku kuc'u nestale Jugoslavije. Imati tako vjernu i odanu milionsku chitalachku publiku, teshko to koji pjesnik postigne, a Veljo je uspio. Najljepshe godine zhivota posvetio je djeci i djechijem svijetu, te je bio i ostao prevashodno djechiji pjesnik, a onda patriotski i rodoljubivi. U posljednjih deset godina objavic'e tri potresne knjige poezije o bosanskohercegovachkom, a posebno sarajevskom, paklu: Ovo je Balkan, draga, 1995, Pasternak na Mojmilu, 1996. i Preko srushenog mosta, 2002. godine. To je, prije svega, antiratna poezija:
Sve je pogazheno...
Sve je porazheno...
Sve je ponizheno...,
ali zapisac'e i ovo:
To shto nemam Doma
Nije tako strashno
Strashno je shto vishe
Nemam Domovinu...
Posebno su opori mu stihovi:
Bosna je prekrivena
Ranama i minama
Po njoj se teshko hodi
Josh tezhe kuc'i stizhe.
Tako Velimir Miloshevic' pishe crne pjesme ili samo zapisuje ono shto su nam uradili oni shto nikada pjesme chitali nisu, ali su nam ochitali lekciju. Najcrnju pod ovim nebom. Ovdje se mozhe zapisati i Andric'eva biserna misao:
Bosna kao ni bolan chovjek nije mogla spavati; niti je dala drugom da zaspi.
A kao velikanu pjesnichkom, a jugoslovenskom, a bosanskohercegovachkom, sarajevskom i kosmpolitskom, grad Sarajevo je posljednjem isprac'aju Pjesnika, 25.10.2004. godine, odao posebnu pazhnju. Velichanstvenu, kako u prepunom Kamernom teatru 55, tako i do gradskog groblja na Barama. A Bare kao Parnas, a na Parnasu pjesnichki Apolon Velimir Veljo Miloshevic'. Iznad Sarajeva u vjechnoj tishini. Na Suncu i mjesechini.
|