|
Lord George Gordon Byron
(1788-1824.)
Koracha lijepa poput noc'i
Koracha l’jepa poput noc'i
Pune zvijezda, bez oblaka
Zrcale joj lice i ochi
Sve vrhunce svjetla i mraka
Njezhna svjetlost se iz njih tochi
Ni rajska nije tako jaka
Spusti se sjena, pomrachi dan
I narushi nemjerljiv sklad taj
Shto krasi svaki uvojak vran
I njezhno licem prosipa sjaj
Gdje vedre misli nashle su stan
Shto divan je i chist kao raj
Preko lica i chela njena
Tih, al’ pobjednichki, se sliva
Osm’jeh i boja uzharena
Shto dobrotu zhic'a joj skriva
I misao uspokojena,
Srce shto chistu ljubav sniva
* * *
Ljubav i smrt
Gledah te kad je dushman u svome nasrtanju
bio nam sasvim blizu, spreman da razdvoji nas.
Ljubav me prema tebi, u tom beznadnom stanju,
potaknula na borbu za slobodu i spas.
Gledah te kada pramcem udarismo o stijenu
i sve bijashe strashno – bura trgala jedra.
Uz sebe tad te privih ranjenu, uplashenu;
pokrov ti moje ruke, odar moja njedra.
Gledah te kad je bolest zacaklila ti ochi –
– dok si u mukama bila dijelih tvoju kob.
Smoren tim prizorom znadoh prezhivjet’ nec'u moc'i
ako zbog groznice teshke mlada padnesh u grob.
Kada se zemljotres zbio, priroda i ljudi svi
teturahu kao p’janac, posvuda bjeshe lom.
Ko mi je u tom svemu bio najvazhniji? Ti.
Chijem zhivotu tada podredih svoj zhivot? Tvom.
I kad su teshke muke lishavale me daha,
a konachna mi misao ugasiti se htjela,
tebi, o samo tebi i pored smrtnog straha
tezhila mi je dusha vishe nego je smjela.
A ti me ne volish, opet, i pored svega toga.
I nikad nec'esh jer voljet’ ne mozhe se tek tako
Ne zhelim da te krivim – meni je dato od Boga
da i dalje te ljubim zaludno, bludno, jako.
* * *
Percy Bysshe Shelley
(1792–1822.)
Indijska serenada
Prenuh se iz sna o tebi,
prvog sna u blagoj noc'i,
kad vjetrovi tiho shapc'u
i zvijezda sjaj se tochi.
Prenuh se iz sna o tebi
i tad duh koraka mojih
odvede me ko zna kako
pod prozore soba tvojih.
Lutajuc'i vjetri blijede,
kroz maglu tek tiho cvile,
miris champaka se gubi
kao u snu misli mile.
Slavujeva tuzhbalica
na srdashcu njemu mrije –
– tako ljubav prema tebi
u sebi moj konac krije.
Podigni me sad iz trave –
ja umirem, ginem, venem;
spusti cjelov kao kishu
s ljubavlju na usne, zjene.
Lice mi je hladno, blijedo;
srce brzo, glasno bije;
prije nego shto se slomi
neka uz tebe se svije.
|