|
Oni shto zaborave sebe,
(kad se prvi put vide)
Slijezhu ramenima.
Pod srushenim sljemenima,
Pod tjemenima,
Vasiona kupola, mrmlja.
Bijelo je nebo
U kocki praznine.
Od bijelih krhotina
Gradimo nemushte rijechi,
Sve mlijechi,
Sva razdragana polja,
Volja da nadvisish sebe.
Kad crv pregrize peteljku
Jabuke ispod alema,
Sve shto se chinilo blizu,
Nashe i sviju, u nama,
Neuhvatljiva je prashina.
Bijela se slijezhe u Mlijechni put.
Samo se, zakratko, uspravi
Dvostruka sjena minareta
U pervazu praznine.
O, Tine, Tine,
Tvoji visoki jablani,
Kristalna kocka vedrine
Koju nam namrije, Chestiti,
Za nasha ognjishta podglavak.
Grad je razgradjen u sebe.
Bode kocka praznine
Ni groba, ni nokta u grebu,
Da zagrebe visine,
U oku neba dogarak.
|