I
I chemu hodochashc'e nozha
niz golo grlo krezube violine
kad ne pomazhe stara melodija
da se sazhvache ovaj izmishljeni
a tako hranjivi put
mozhda i ne vodi nikud
ovaj prostor omedjen krajputashima
jer je svejedno kako se okrenemo
kad na stranputicama nema putokaza
idemo li ka cilju
koji mozhda i ne postoji
ili se vrac'amo sa izvora
na kom sigurno nismo bili
II
plashim se da je uzalud
a uzalud j e velim ova muzika
ova kafanska balada
na prashnjavoj gitari izlizanih zhica
uzalud je tuzhna zheno
moja ruka na tvom ramenu
izgubljena u putovanju
do njezhno plave koshulje
gdje dosadno dobuje prstima
daleko od tvoje topline
|