Dragi grade, gradec'i tvoj kulturni lik, vrijedan metropole, organizovanjem kvalitetnih izlozhbi, knjizhevnih vecheri, promocija, tribina, i inih kulturnih manifestacija i sama se ugradjivala u tvoje ime. Nemoj to zaboraviti!
Sad kad te napustila da bi zauvijek ostala u tebi, treba rec'i da chovjeka kad ponesu na tabutu zna se ko je bio.
Grade, bio si ”chovjek njenog zhivota”!
Sve za tebe, sve zbog tebe. Njegovala je tvoj lik, zhelju da se o tebi sve najljepshe chuje, vidi, pricha. Sve ostalo je bilo marginalno. Njena privatnost tebi je bila podredjena. Ponekad je od zhivota uzimala zvjezdane trenutke. A ko nije?!
Njene suze niko nije vidio, a bilo ih je, njenu tugu niko nije dijelio, a bilo je.
Pod besprekornom frizurom i diskretnom, elegantnom odjec'om krila je svoje plime i osjeke.
Osvrc'em se na srec'ne godine mog zhivota i vidim te, Fadila, u mojoj kuc'i. Ljepota druzhenja sa majkom Ljubicom magli mi vid. Razgovori, kafenisanje, ruchkovi, vechere, smijeh, vicevi. Bole uspomene.
Hvala ti, bila si organizator moje prve izlozhbe. I nekih poslije.
Fadila, zhao mi je shto te nisam ispratila tamo gdje c'emo svi kad kucne nash chas.
Zhalosno je shto mi niko nije javio. Bic'e da je razlog shto se pricha da me nema u zhivotu.
Jest da je Beograd ”preko sedam gora”, ali nije nakraj svijeta. A i sa kraja svijeta mozhe da se dodje. Doshla bih ti. I Ti znash da bih doshla i da mi je zhao. Zhao mi je!
Shto smo stariji sve vishe nam se lome zelene grane.
Do zadnje kapi ispila si iz cheshe patnje slatkootrovno vino zhivota.
Pochivaj, jer smrt je iskupljenje i oprashtanje.
Fadila, kroz zemlju se ulazi na nebesa!
Beograd, 14. maj 2004. god.
|