|
 Ponedeljak je 5. april 2004. godine. Zubato proljetno sunce pecka razvigorac zatomljen u granama visokog rastinja, kojim nekad oplemenishe sumornost Sutine.
Moje umorno, izgnjecheno tijelo, osakac'eno raznoraznim kemoterapijama i lazhnim antioksidansima, kojekakve ruke spustishe na betonirani, niski odar, dozvoljavajuc'i da mi se prorijedjena, novoiznikla kosa prostre, poput mahovine, po sjeverozapadnoj ivici namjenjenog mi mezara.
Ne mogu kriknuti; svi moji krici su davno odstranjeni iz mog grla. Ja sam stvarno u mezarju sutinskome, medju bijelim kamenim spavachima s kojima c'u dijeliti sva svakodnevlja vjechnog zhivota. Osjec'am to i vidim po hodzhi i jednom imamu provincijskom, koji su se, poput gavranova, nadvili nadamnom, chekajuc'i da, shto prije, zavrshe svoj, ovozemaljski posao oko dzhenaza-namaza.
Pokushavam ugaslim ochima obgrliti sva lica koja zure u drvenu krletku, u koju me ostavishe milosti Bozhijoj ili svemiru neobuhvatnom.
Medju svim tim spodobama, dragim a i nemilim ljudima i zhenama, mizantropima i chovjekoljupcima, u krajobrazu moga vjechnog pochivalishta, ovaj, ne primjec'ujem moje drage stanovnike i asimilante BH-prijestolnice: Chedu Kisic'a, Velju Miloshevic'a, Gradimira Gojera, Biseru Alikadic', Abida Kusturicu, Ivana Kordic'a, Gertrudu Munitic', Amilu Tafro...
Zashto ne mogu, medju ovim skupom, pronac'i ochi Avde Zvonic'a, Brace Andric'a, Vlade Smoljana, okamenjenih gradonachelnika, koji su, za svoje vladavine i uvijek, prihvac'ali umjetnost kao vrlinu i koji su mi davno oplemenili dushu svojom privlachnoshc'u, gostoljubljem i sharmom?!
Bozhe, ako te ima (i koji c'esh me, kao shto ovdje kazhu, primiti u svoje dvore i dvere), odgovori mi zashto, kroz koprenu svojih vidika, ne primjec'ujem svitu boema umjetnika, meshtara i splektarosha, koji su mi se, nekad, motali oko nogu i pokushavali stegnuti ruku?. Da, zashto ne vidim Vladu Puljic'a, Jusu Nikshic'a, Florijana Michkovic'a, Icu Mutevelic'a, Andjelka Zeleniku, Kreshimira Shegu, Aliju Cigic'a, Peru Kozhula?. Mozhda sam im, ovakva-nikakva, postala vishe neprivlachna, nezanimljiva i odurna?!. Ne, ne, jadni, nisu zasigurno znali za moje umiranje...
Pod shturim svjetlom proljetnog popodneva, u ovoj opskurnoj shkatulji, ne mogu razaznati da li mi pozorishna zavjesa ili sutinski sfumato skrivaju Mekremu Vukotic', Tatjanu Feher, Hadzhiju Hadzhibajramovic', Danu Kurbaliju i Antu Vicana, Hamicu Nametka, Dubravku Shunjic', Tonija Pehara? Mozhda su, ipak, prisutni pod svojim teatarskim krinkama, vjeshto rasporedjeni na ovome prirodnom minanscenu? Ili su i njima moji najmiliji otkazali ”predstavu”, zbog smrti svog omiljenog harlekina?
2.
Zashto mi se ovdje, pred Sjevernom kapijom Mostara, ne poklonishe moji dubrovachki gospodari i gospode stradunske: Fedja Shehovic', Djelo Jusic', Luko Paljetak, Mladen Glavinovic', Milka Podrug-Kokotovic', Jagoda Buic'? (Njima, nekoc', predstavljah Almu na Vratima od Pila, podno Minchete i u Gradskoj kavani spram Knezheva dvora).
Podamnom se drobi vec' davno isprichana pricha, dok sunce nad Sutinom umire sa mnom mrtvom.
Ne vidim, pored ovog ”krajputasha”, (koji c'e mi odsad, domom biti) ni sitne ochi Mire Banjac i figuru Tamare Djedovic', niti nazirem Arsena i Gabi, Vesnu Parun, Alfija Kabilja i dragog Hrvoja Boshnjaka. Mozhda su mi moji sakrili telegrame i brzojave saucheshc'a i suc'uti sa Knez Mihailove i Jelachic'a placa, da bi mi, valjda, sakrili suze u oku?
”Uvijek sve zavrshava blizhe bolu”, ponavlja moj prijatelj Arsen.
Bozhe, imala sam hiljadu i jednu prichu, a sada umirem sama. Ostavljena, napushtena i izdana, u slijepoj sobi svoga odra, u potpunom mraku ”gdje se sjene roje”.
Gdje mi je Adis, moje milo dijete, moj ochinji vid?! Zashto ga nisu doveli ovdje, u Sutinu, da me zagrli posljednji put? On je jedino mogao gledati ”zhenu-niko”, zhenu-nakazu i strpljivo slushati njene priche iz usta punih zhuc'i. Utonuo je u moj san... Prije od onih za koje sanjah najljepshe snove.
|