|
 U ovom danu, koji je tmuran kao shto je tmurno u nashim srcima, okupili smo se da ispratimo na posljednji put nasheg dragog i dobrog druga i prijatelja Nedjeljka Nedju Andric'a, s kojim smo radili i drugovali zadnjih nekoliko godina.
Planinko i ja smo Nedju upoznali jednog jesenjeg dana prije chetiri godine u Mlinici, na obali Neretve, kod Starog mosta. Od prvog minuta smo osjetili njegovu magichnu dobrotu pa se odmah stvorilo prijateljstvo koje je trajalo sve ovo vrijeme nasheg druzhenja, prijateljstvo koje je bilo iskreno i bratsko, jer je Nedja bio nash brat po ubjedjenjima, po gledanju na svijet, po ljubavi prema ljudima, po zhelji da se u Mostaru i cijeloj Bosni i Hercegovini zakopaju duhovi zla i da se stvaraju uslovi za bolji zhivot. Bila nam je chast i privilegija shto smo bili Nedjini prijatelji.
Sa Planinkom i sa mnom, sa Sandom, Shejlom, Larijem, Bilom, Kitom, iz Mid American Group kompanije, a ranije i sa Kostom Roumelom, Nedja je kao direktor marketinga nastojao da se u Mostaru ostvari stambeni projekat sa kojim bi svi bili ponosni. Po onoj poslovici da je ”tuga sa prijateljem pola tuge, a veselje dvostruko” Nedja je s nama dijelio teshkoc'e ali je istovremeno sa velikim zadovoljstvom uchestvovao u radosti kad smo uspijevali da teshkoc'e savladamo. Nishta mu nije bilo teshko da uradi. Otvarao je sva mostarska vrata sa lakoc'om, jer ko to u Mostaru ne bi izishao u susret tom divnom chovjeku koji je plijenio svojim osmijehom i blagoshc'u. Nedju si, jednostavno, samo mogao da volish.
Nedja je bio dobar i plemenit chovjek. Njegova dobrota je bila kao iz neke divne knjige, kao iz romanticharskog filma, kao da nije bila iz ovog podneblja i ovog zhivota. Malo ko je u zhivotu imao tu nesrec'u, kao Nedja, da dva puta bude zatvorenik fashistichkih logora. Prvi put je u ustashkom logoru bio kad je imao tek pet godina, a drugi put u tragichnim danima nashe nedavne proshlosti. U prvom logoru je izgubio oca, a u drugom je proshao kroz golgotu koju su mogli da drugom chovjeku, i to josh susjedu, prirede samo neljudi. Kad bi ga pitali zashto ih ne prijavi sudu, jer im je svima znao imena i prezimena, Nedja bi odmahnuo rukom i rekao: ”Bili su manipulisani i obuzeti mrzhnjom i nacionalizmom, a nacionalizam je bolesno stanje, stanje ludila”. U Nedji je bilo toliko dobrote da chak ni svoje muchitelje nije mogao da mrzi. On je volio ljude, a neljude je jednostavno prezirao. Neprijatelje je pobjedjivao dobrotom.
Za Nedju nikad nije bilo bitno da li je neko ove ili one nacije ili vjere iako je svachije opredjeljenje poshtovao. Mrzhnja mu je bila strana, a prijateljstva topla i iskrena. Njegovi prijatelji su bili i Maja, Bega, Jole, Franc, Tomo i Mira-profesor, Zhelja i Zela, i Senada, i mnogi drugi koji su bili dio njegovog zhivota i Mostara. Redovno je pratio chasopis ”Most”. Neretva je za njega bila izvor inspiracije, a Pijesci iz kojih potiche, nadahnuc'e i mjesto u kojem je nalazio mir i neizmjerno zadovoljstvo. Svojoj porodici je bio duboko odan, bratu Braci i snahi Bosi, pokojnom bratu Mic'i i njegovoj tragichno stradaloj supruzi Neli, sestrama Radi i pokojnoj Bebi, i njihovoj djeci i unuchadi za koje je gajio veliku ljubav. Kao i za Dushka, chovjeka kojeg je volio kao brata rodjenog, chiji je svaki korak pratio, chije je utakmice gledao ili prenose slushao na tranzistoru, od kojeg se nije odvajao da bi mogao da prati shta se to kod Dushka deshava. Dushkovu sliku je stavio u okvir pored svoje i tamo c'e ostati vjechno.
Nedja je bio Mostarac u pravom smislu rijechi. Volio je Shantic'a, pjevao Eminu, igrao rukomet, bio izvidjach, primao ljude u hotelu ”Mostar” kao da je njegova kuc'a. Njegovi bivshi sluzhbenici do zadnjeg dana su ga zvali ”shefe” ili ”direktore” iako je to prestao da radi vishe od deceniju ranije. I kad ga nije bilo u Mostaru bio je uvijek prisutan tu, medju svojim prijateljima. Kao da ga je Shantic' zvao svojim stihovima ”ostajte ovdje, sunce tudjeg neba nec'e vas grijat ko shto ovo grije” Nedja se vratio iz izgnanstva, da bi bio u svom Mostaru, u kojem c'e vjechno ostati. I sa nama, Nedjinim prijateljima i rodbinom, Nedja c'e biti vjechno, dok Neretva teche, dok pushu bure i dok sunce bude grijalo kao shto ovo, mostarsko, grije.
Hvala i slava nashem dragom Nedji Andric'u!
|