|
 U ovom danu, koji je tmuran kao što je tmurno u našim srcima, okupili smo se da ispratimo na posljednji put našeg dragog i dobrog druga i prijatelja Nedjeljka Neđu Andrića, s kojim smo radili i drugovali zadnjih nekoliko godina.
Planinko i ja smo Neđu upoznali jednog jesenjeg dana prije četiri godine u Mlinici, na obali Neretve, kod Starog mosta. Od prvog minuta smo osjetili njegovu magičnu dobrotu pa se odmah stvorilo prijateljstvo koje je trajalo sve ovo vrijeme našeg druženja, prijateljstvo koje je bilo iskreno i bratsko, jer je Neđa bio naš brat po ubjeđenjima, po gledanju na svijet, po ljubavi prema ljudima, po želji da se u Mostaru i cijeloj Bosni i Hercegovini zakopaju duhovi zla i da se stvaraju uslovi za bolji život. Bila nam je čast i privilegija što smo bili Neđini prijatelji.
Sa Planinkom i sa mnom, sa Sandom, Šejlom, Larijem, Bilom, Kitom, iz Mid American Group kompanije, a ranije i sa Kostom Roumelom, Neđa je kao direktor marketinga nastojao da se u Mostaru ostvari stambeni projekat sa kojim bi svi bili ponosni. Po onoj poslovici da je ”tuga sa prijateljem pola tuge, a veselje dvostruko” Neđa je s nama dijelio teškoće ali je istovremeno sa velikim zadovoljstvom učestvovao u radosti kad smo uspijevali da teškoće savladamo. Ništa mu nije bilo teško da uradi. Otvarao je sva mostarska vrata sa lakoćom, jer ko to u Mostaru ne bi izišao u susret tom divnom čovjeku koji je plijenio svojim osmijehom i blagošću. Neđu si, jednostavno, samo mogao da voliš.
Neđa je bio dobar i plemenit čovjek. Njegova dobrota je bila kao iz neke divne knjige, kao iz romantičarskog filma, kao da nije bila iz ovog podneblja i ovog života. Malo ko je u životu imao tu nesreću, kao Neđa, da dva puta bude zatvorenik fašističkih logora. Prvi put je u ustaškom logoru bio kad je imao tek pet godina, a drugi put u tragičnim danima naše nedavne prošlosti. U prvom logoru je izgubio oca, a u drugom je prošao kroz golgotu koju su mogli da drugom čovjeku, i to još susjedu, prirede samo neljudi. Kad bi ga pitali zašto ih ne prijavi sudu, jer im je svima znao imena i prezimena, Neđa bi odmahnuo rukom i rekao: ”Bili su manipulisani i obuzeti mržnjom i nacionalizmom, a nacionalizam je bolesno stanje, stanje ludila”. U Neđi je bilo toliko dobrote da čak ni svoje mučitelje nije mogao da mrzi. On je volio ljude, a neljude je jednostavno prezirao. Neprijatelje je pobjeđivao dobrotom.
Za Neđu nikad nije bilo bitno da li je neko ove ili one nacije ili vjere iako je svačije opredjeljenje poštovao. Mržnja mu je bila strana, a prijateljstva topla i iskrena. Njegovi prijatelji su bili i Maja, Bega, Jole, Franc, Tomo i Mira-profesor, Želja i Zela, i Senada, i mnogi drugi koji su bili dio njegovog života i Mostara. Redovno je pratio časopis ”Most”. Neretva je za njega bila izvor inspiracije, a Pijesci iz kojih potiče, nadahnuće i mjesto u kojem je nalazio mir i neizmjerno zadovoljstvo. Svojoj porodici je bio duboko odan, bratu Braci i snahi Bosi, pokojnom bratu Mići i njegovoj tragično stradaloj supruzi Neli, sestrama Radi i pokojnoj Bebi, i njihovoj djeci i unučadi za koje je gajio veliku ljubav. Kao i za Duška, čovjeka kojeg je volio kao brata rođenog, čiji je svaki korak pratio, čije je utakmice gledao ili prenose slušao na tranzistoru, od kojeg se nije odvajao da bi mogao da prati šta se to kod Duška dešava. Duškovu sliku je stavio u okvir pored svoje i tamo će ostati vječno.
Neđa je bio Mostarac u pravom smislu riječi. Volio je Šantića, pjevao Eminu, igrao rukomet, bio izviđač, primao ljude u hotelu ”Mostar” kao da je njegova kuća. Njegovi bivši službenici do zadnjeg dana su ga zvali ”šefe” ili ”direktore” iako je to prestao da radi više od deceniju ranije. I kad ga nije bilo u Mostaru bio je uvijek prisutan tu, među svojim prijateljima. Kao da ga je Šantić zvao svojim stihovima ”ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat ko što ovo grije” Neđa se vratio iz izgnanstva, da bi bio u svom Mostaru, u kojem će vječno ostati. I sa nama, Neđinim prijateljima i rodbinom, Neđa će biti vječno, dok Neretva teče, dok pušu bure i dok sunce bude grijalo kao što ovo, mostarsko, grije.
Hvala i slava našem dragom Neđi Andriću!
|