|
Moj pradjed Stipe ima brkove
I austrougarsku vojnu uniformu
Koja me gleda iz uokvirene
Crno-bijele fotografije
Na zidu moje sobe
Moj pradjed Stipe me pozdravlja
Sa poleđine ispisane crnom tintom
I na prsima mu se sjaji odličje
Dok u tamnim kožnim čizmama
Gleda u prazno i smiješi se
Došetao je u moj okvir pravo iz kakva
Davnog fotografskog ateljea
I ponekad me brine
Što ništa o njemu ne znam
Čak i ono što znam
Stalo bi u to jedno ništa
Osim da je bio u prvom svjetskom ratu
I ostavio za sobom na ovoj plačnoj zemlji
Mog djeda, kojeg nikad vidjeo nisam
I čije ime nosim
A i kad bih ga sreo, ni riječi ne bih rekao
Što reći čovjeku koji se toliko toga naslušao
Fijuka vjetra nad leševima u rovovskoj noći
Djevojačkih pjesama na sijelima i djetinjeg plača
U drvenoj kolijevci
Još uvijek povremeno sjednem
I strpljivo čekam da moj pradjed Stipe
U austrougarskoj vojnoj uniformi
Izađe iz svog crno-bijelog okvira
I uz snažan stisak ruke mi kaže
Kako je dobro opet biti medu živima.
|