Nacionalističkom euforijom i Dom kulture u Mostaru dobio je ime Hrvatski dom herceg Stjepan Kosača. Historijska titula je glasila: Vojvoda od Sv. Save, gospodar Huma, Primorja, Veliki vojvoda od Srbije, knez od Drina itd.
Društvena zaštita toponima
Za imenovanje i promjenu nazivlja ulica, trgova, mostova, ličnosti iz kulture, kulturnih institucija i ličnosti iz javnog života trebalo bi da pri službenoj instituciji postoji ovlašteno tijelo koje će to pratiti i predlagati, a usvajati nadležno zakonsko vijeće.
U tom tijelu, prije svega, treba da budu jezički stručnjaci, onomastičari, historičari, kulturni radnici i predstavnici javnog života. U svom radu takvo tijelo bi trebalo da vodi računa o načelnom stavu da nazivi budu konzistentni, dobro uobličeni imenik koji neće biti manipulativan, već trajno utemeljeni dio jezika u kome su oni jezički skladni i podesni. Takođe, njihova simbolička komponenta treba da bude opštepriznata, nesporna, nenametnuta od manjine većini, kao ni od većine manjini – znači donesena konsenzusom.
(Varcar-Vakuf je preimenovan u Mrkonjić-Grad po pseudonimu Kralja Petra I – Petar Mrkonjić; Tomislav-Grad – Duvno; opravdano umjesto Lištice – Široki Brijeg, dok se Gornji Vakuf – Uskoplje; Soli – Tuzla itd. jednostrano upotrebljavaju.)
Promjenu imena treba društveno osigurati, tako da zaista predstavljaju njihovu normalizaciju, a ne kao zamjenu jedne simbolike drugom jer ”imena nisu da kliču i manifestuju”. Najbolji primjer za to je nedavna odluka Ustavnog suda BiH po kojoj se nazivi srpskih gradova u BiH neustavni. Tako se tom odlukom brišu nacionalistička idejna opredjeljenja i stvari dovode na nivo tradicionalne toponimije.
U Mostaru postoje tradicionalni nazivi kvartova koji su se, srećom, u svojoj osnovi, zadržali do naših dana. Da podsjetimo: Carina, Luka, Brankovac, Bjelušine, Stari grad, Cernica, Predhumlje, Zahumlje (zadržalo se kao Podhum i Zahum), te Ilići, Zalik i novija: Centar II, Panjevina , Strelčevina, Zgoni itd.
Mnoge urbane mikrotoponime koji tradicionalno nose svoja nazivlja po porodicama koje su obitavale na tom prostoru trebalo bi ostaviti nepromijenjena kao simbole vremena i njihov svjedok. U principu starinsko ime (ulice, trga, objekta i sl.) treba mijenjati ako se time otklanja neka anomalija ili neprimjerenost, jer glavni zadatak prostornih imena je da služe jezičkoj komunikaciji, a ne da izdižu programe i društvena vrednovanja. Inače, pravilo treba da bude: nijedno prikladno starinsko ime ne treba mijenjati ako je jezički podesno i s normalnom motivacijom.
Simbolika imena treba da teži
opšteprihvatljivim motivima
Ako neka imena imaju i određeni simbolički motiv, on treba da bude opštepriznat i prihvaćen kao dio historijske svijesti, pijeteta i kulturnog vrednovanja. Međutim, moguće je da se pojavi i zahtjev za posebnom motivacijom koja je uslovljena religioznom ili nacionalnom tradicijom.
Ta posebna simbolika treba da teži opšteprihvatljivim motivima koji su bitni za sve komponente stanovništva.
|