|
Kada sam svojedobno, po prvi puta, kročio u zdanje Bošnjačkog instituta u Cirihu nisam bio niti svjestan što će sve ovaj zadužbinski pothvat značiti za generacije Bosanaca i Hercegovaca, ali i za sve one znanstvenike koji će na listinama znanstvene fundacije i logistike temeljiti svoja nova saznanja i otkrovenja... Bio sam, tek, osupnut onim što je znanje, mar i rijetka ljudska istrajnost Zulfikarpašićeva uspjela ugraditi u jednu visokosofisticiranu cjelinu opservansa prošlosti, ali i recentne sadašnjosti Bosne i Hercegovine kao spiritualnoga tla, čudesnoga amalgama duhovnih prožimanja i svakovrsnih nadopunjavanja i prepleta te nestvarne bosanskohercegovačke duhovne šarenice... Osjetio sam, naime, da se u slučaju ovoga Instituta radi o nečemu što je više od bilo kakve vrste vakufske, zadužbinske cjeline, da se u slučaju Adil Bega Zulfikarpašića radi o ljubavi i energiji koje se prepliću i daju nevjerojatan rezultat, ono nešto što je više od vakifove vjere pa čak i više od trenutnih mogućnosti recepcije od strane njegovih suvremenika i van bosanskohercegovačkoga duhovnoga tla...
Ovaj mi se Institut ukazao kao svojevrsna terra incognita za generacije koje su do sada živjele svoje male živote nesvjesne, potpuno nesvjesne onoga što ustvari imamo kao naslijeđe naroda i građana, civilizacija i kultura koje su naporedo živjele i fermentirale jedinstveni obrazac života na priliku bh. životnog vibrata, nevjerojatne cjeline mozaikalno tkane i u krajnjemu skoru kaleidoskopski orkestrirane...
|
Bošnjački institut, Sarajevo
|
|
Da sam imao na umu tek dio onoga što će vakif postvarivati u Sarajevu, u zdanju koje i graditeljski i funkcionalno-tehnološki, sada već prevazilazi sva ovdašnja smjeranja sličnoga karaktera morao bih imati bujnu maštu da bih i pretpostavio cjeline Instituta koje su ponos današnjega poratnoga Sarajeva... Jednostavno, Zulfikarpašić je pored Instituta u Grad unio one neophodne sadržaje kojima Sarajevo dobiva predikatizaciju europskoga znanstvenoga i umjetničkoga centruma posebne samo njemu pripadajuće boje.
Institut je, zapravo, oaza duhovnog avanturizma, potpuno oponentna, s jedne strane lažnom avangardizmu onih koji poprijeko gledaju sve što dolazi iz minulih vremena, jednako kao i onih što glorifikaciju prošlosti smatraju jedinim smislenim putom spasa, duhovnoga spasa današnjih generacija Bosanaca i Hercegovaca... Zato on i jeste stanovitom konstantom novog i novuma... I ostati će to godinama jer svoj vitalitet kao kulturno znanstvene institucije on crpe iz svakodnevne senzacije, novine današnjega življenja, koliko i sa požutjelih listina kao mjesto kulturne i povijesne identifikacije ljudi što su živote začinjali i proživjeli pod zvjezdarjem bosanskoga i hercegovačkoga nebesnoga svoda i duhovnoga obzorja...
Svojom unutarnjom organizacijom, preciznim znanstvenim fundacijama bosniake, kroatike, serbike, bogatom bibliotečkom i muzeološkom sadržajnošću Zulfikarpašićev se zamak znanosti i ljepote potvrdio kao mjesto rijetkoga dodira civilizacijskih i kulturnih žudnji različitih i raznoslojnih mogućnosti i življenja... On nadoknađuje, čak, u stanovitom smislu, ali u širemu obzorju; i ona prostorišta duha i duhovnosti, koja su, nekada tragalački postulirala znanstvena traganja svojedobno dobro postavljenoga (a danas potrebnijega nego tada u trenu stvaranja!) Instituta za nacionalne odnose...
No, zašto Institut u Sarajevu, ovom današnjem nalazi svoj rezon detr??? Ponajprije, zato što je vakif u svom vakufu začeo pitanje bosanskohercegovačke sinteze na prirodan način uključujući u tragalački diskurs i znanstveno i umjetničko kao prirodne sastavnice jednoga svijeta u malom, jedne opservacije bosanskohercegovačke logike života u njegovim nijansama, ali i stvarnosnoj punoći...
Uzevši u obzir prostore koje Institut supstituira, valja naglasiti polivalentnost dvorana, foajea, hodničkih prostora, koji krajnje prirodno rastvaraju galerijsko-izložbenu sadržajnost. Jednostavno u tim prostorima svaki artefakt dolazi do pune sadržajnosti u svojoj krajnjoj vizualnoj postvarenosti... Dvorana namijenjena koliko izložbenoj jednako i glazbenoscenskoj djelatnosti, što se stalno potvrđuje novim izvedbama, na tren postaje prostorom multimedijske opservacije stvarnosti ili, pak, edukacijskim centrumom nevjerojatnih potencijalnosti...
Komfor za znanstveno tragalačke pothvate iznad je zapadnoeuropskih standarda, a opet sve je ”obavijeno” neprimjetnom, ali sveprisutnom humanizacijom prostora, ali u bosanskohercegovačkom duhu...
U činjenici bogate likovne stalne postavke, stanovitoga galerijskoga fundusa očituje se vakifov istančani osjet za svijet likovne senzacije, a imponirajućim faktom ukazuje mi se odnos prema skulpturalnoj subjekciji (i objekciji) okomica naše literature...
|
Bosanska soba
|
|
Pošto kao i u slučaju knjižnoga blaga Institut nastavlja dopunu stalnoga postava uz recentnu produkciju i grand reproduktivne cjeline valja očekivati da budućnost pokaže jedan kritički relevantan likovni preglednik u kojemu će, pak, biti zastupljena kretanja na bh. likovnom prostoru, ali i utjecaji recentnih poetika koje stalno likovni metje podvrgavaju raspetostima u prostorištima od figuralnoga do likovne ”atonalnosti”... Treba očekivati i dopunu fonoteke izvorne bosanskohercegovačke glazbe svih oblika, kao i filmološku zbirku i audiovizualnu komponentu tvoraštva Instituta.
Namjerno uporabim izražaj tvoraštvo, jer Institut u budućnosti i vidim kao niz dinamičkih i krajnje dinamiziranih cjelina koje komplementarno stvaraju legitimitet znanstveno-umjetničko-društvenoga angažmana ove, apsolutno jedinstvene institucije kod nas. Ako se uzme u obzir da Klub Instituta otvara specifičnu logiku društvenosti na način dvadesetprvoga stoljeća, onda se, tek, naslućuje vakifova namjera da dvadesetosatni boravak u Institutu ima i svoje rukavce u kojima razmjena mišljenja ima formu organiziranoga dijaloga, pri čemu znanstveni opservans doživljava svoju potvrdu ili negaciju u srazu sa prijesnom životnom zbiljom...
Sav u služenju i službi za Bosnu i Hercegovinu, onu od juče i onu za sutra Zulfikarpašićev se vakuf ukazuje poput jednog filozofijski ukotvljenog ”krika za normalnom Bosnom i Hercegovinom”...
Jer, ne radi se o naivnim rekonstrukcijama životne ritualike bosanskohercegovačke, već, dapače o stvaranjima znanstveno fundiranih oblika sintetičnosti i svojevrsnoga sinkrezisa, i to krajnje živoga i vitalnoga sinkrezisa bosanskohercegovačkoga...
Zato Bošnjački institut nije niti muzej, niti knjižnica, niti znanstvenoopitni centrum, niti galerija, niti kazališno otvoreni prostor, niti demokratski panel, niti naivno jednolinijsko angažirani politikološki laboratorij, ponajmanje je on nostalgični preglednik neke bošnjačke i bosanske prošlosti...
On je sve to, ali ponajviše on je autentična, novostvorena institucionalna vrijednosnica saobrazna vremenu i ritualima življenja ove generacije Bosanaca i Hercegovaca kojima je ovaj ”krik za normalnom Bosnom i Hercegovinom” zavještao Adil Beg Zulfikapašić.
|
|
Zadnja izmjena: 2004-06-28
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|