Sabrija je pjesnik, hrabar je putnik, on ne stavlja vosak u ushi dok slusha ”sirene” zhivota, naprotiv. U poetskoj materiji ovoga slushanja to je najvec'a njegova pjesnichka vrijednost.
Tucakovic' u svom poetskom laboratoriju bdije u sred puta kojim nailaze zhive rijechi iz svog izvora. Tu je sve izvor. U prirodi nema ni jednog glasa, nijednog pokreta koji Sabriji ne bi bio nadahnuc'e. Oznaka prave poezije, uostalom, i jeste u tome shto joj je tok kao u velikih rijeka koje se primichu moru, smrti i svom beskraju. U svom prirodnom nagnuc'u prema smjeloj spontanosti, njegovom prirodnom stilu dodaju shirinu dozhivljavanja, shirinu Istine, meditativnosti.
U opc'em slomu duha oko nas, u primitivizmu uz fast-food, prvo, trgovinu ljudima, lazh kao stil zhivota, kao zachin na patnju i visoke uzlete duha, ”Brid” krijepi snagom koju istinski razvija odgovor, mozhda i na sva pitanja...
Ovaj se pjesnik nosi s chinjenicom svjedochenja zhivota. Nachin da budesh svjedok vazhniji je od djelovanja – to je biti sam zhivot.
Takodjer, kao uvjereni humanist, on dijeli svoje darove, svoje molitve i svoju samilost (milosrdje).
Shutnja i samoc'a kod Tucakovic'a nisu zatvoreniji, vec' suprotno, otvoreniji. Njegova poezija je shkola koja nas uchi da budemo sretni i u samoc'i shutnje i u shutnji samoc'e. Samoc'om i shutnjom, zapravo, otkrivamo shto je – chovjek.
- Sve sam vishe tamo gdje me nema,
- Godovi vremena ubrzano stezhu
- (Tamo)
Jednostavno recheno, ova Tucakovic'eva stihozbirka otkriva nam nachin zhivota da se bude svoj, cio i integralan u sebi, medju ljudima i drugim zhivotima, kao i u kongurentnosti sa cijelim kosmosom, drugim rijechima recheno u jednom stalnom, imanentnom i interaktivnom odnosu sa Bogom.
|