|
Znano je kako je Aleksa Shantic' pocheo rano sa svojom poezijom, sa tek navrshenih dvadeset godina, shto je koincidiralo sa osnivanjem srpskog istorijsko-folkloristichkog (a za blagdane vjersko-pjevachkog) drushtva ”Gusle” – u kojem c'e, i van konteksta sa svojom poezijom, decenijama biti jedan od najangazhovanijih i najisturenijih chlanova i organizacionih predvodnika. Sve povoljnosti iz bliskog okruzhenja ic'i c'e mu u prilog, izuzev one primarne da nije bio dovoljno u dosluhu sa prirodom svog talenta koja je trebala imati pred sobom neku prepreku (a nije je bilo) ili upornog takmaca. Vjerovatno je ovo drugo Aleksa mogao nazrijeti u Jovanu Duchic'u, koji c'e dosta rano krenuti za teorijom ”larpurlartizma” za shto je poznata (i programska) Duchic'eva pjesma ”Moja poezija” – gdje c'e Aleksa uznastojati na suprotnom stanovishtu o i sopstvenoj boli i saosjec'anju sa svekolikim ljudstvom planete (kao Kranjchevic' u ”Andjelu bola”) koje pati kao dio onih ”prokletih” u prvom stihu Internacionale.
|
Gradjani Mostara: Nashem pjesniku, s ljubavlju (Foto: C'amil Topuz)
|
|
Prvi dio zhivota mu i rada bio je zavrshen, otprilike, kada se u Mostaru pokrec'e chasopis ”Zora” i njemu je 28 godina. Za prvi broj ”Zore” se, pjesmom ”Ostajte ovdje”, uzdigao prvi put do dometa vrsnog pjesnika i mogao se ponadati da mu se s poezijom konachno posrec'ilo. No, kada se zavrshio i drugi njegov period, sa prestankom izlazhenja ”Zore”, njemu je vec' 34 godine i ne zna je li josh chega vrijednog (uz ”Ostajte ovdje”) do tada stvorio. Pisao je, chinilo mu se, dosta lako i spontano, no dvojio je je li to pokazatelj za dobar ili losh ukupni bilans. Da mu se tad desilo da nestane sa zhivotne scene, ne bismo mi imali (danas i inache) o chem posebnom u vezi s njim se baviti – ili gotovo nimalo kako se bavimo Antunom Brankom Shimic'em, ili Brankom Radichevic'em, koji su iz zhivota nestali prije tih godina. Bilo bi, na zhalost, i previshe prepoznavanja, u Aleksinoj poeziji dokle je ”Zora” izlazila u Mostaru, shta se sve nalazilo u njegovoj kuc'noj lektiri i ulazilo u njegova raspolozhenja i prividno samostalne reminiscencije.
|
Gradjani Mostara: Nashem pjesniku, s ljubavlju (Foto: C'amil Topuz)
|
|
A onda, kao da je bio oparen u bliskom susretu sa vrelom vodom, snashla ga je kritika iz pera Bogdana Popovic'a koji je upravo tom kritikom u novopokrenutom beogradskom knjizhevnom chasopisu, zapochinjao svoju kriticharsku kampanju i plediranje za istinske (po onoj: ”ni po babi ni po strichevima”) umjetnichke domete. Na prvi pogled moglo je lichiti na sarkazam i diverziju usmjerenu na rushenje iole pjesnikovog samopouzdanja, ali je (da kazhem bukvalno ili figurativno) Bog bio dao Aleksi dovoljno vidovitosti da u Popovic'evom tekstu ne vidi ”ciljanje u kost”, nego (uz pohvalu za samo dvije pjesme: ”Ostajte ovdje” i ”Moja komshinica”) brizhnost za njegovu bolju knjizhevnu buduc'nost, ali u svrhu koje da Aleksa mora ”pod hitno” napustiti uvjerenje da je u tu buduc'nost vec' chvrsto zakorachio prema onoj od starih Latina: ”Poeta mascitur”.
|
 |
|
 |
Gradjani Mostara: Nashem pjesniku, s ljubavlju (Foto: C'amil Topuz) |
|
Kao prvo shto je preduzeo prema sebi, bilo je da iz glave, za sva vremena, izbaci pomisao na zhenidbu i osnutak porodice – jer eto, i bez toga, nije bilo dovoljno iskoristivog vremena da poradi na sebi, tj. umjetnichkom dotjerivanju i nezhurenju s gotovim proizvodom za objavljivanje. Valjda je to bilo prema onoj narodnoj: ”Ili jare ili pare”, a da se zhenio i imao djecu morao bi odustati (najvjerovatnije) i od skromnih rezultata (u buduc'nosti) koje je dotad imao – s malo izgleda da ubere josh poneki ”poen” shto ga je imao sa ”Ostajte ovdje” ili ”Moja komshinica”. On je, hvala Bogu, prema sebi postupio rigorozno i krajnje su ”niski udarci” koji su od ponekog bili plasirani (od s nama zhivuc'ih savremenika) na rachun njegove intime i ljubavnog zhivota. Da nije bio strog prema sebi kako je bio – mi danas ne bismo ovdje sjedili (niti bi bilo reprezentativnih skupova iz proteklih decenija) i razmatrali pojedine aspekte njegova uspjelog pjesnishtva, za kojeg smo sigurni da sadrzhi desetak (ili petnaest) neprevazilaznih ostvarenja sa ovih prostora. Neka se aktivni pjesnici previshe ne uplic'u u prosudjivanje (tj. da budu i knjizhevni kritichari) nechijih pjesnichkih dometa i razvojnog puta, jer su i sami uvijek ”u klinchu” (ili izmedju chekic'a i nakovnja) da ih neki dorastao kritichar ne ”poduhvati” na nachin kako je Popovic' poduhvatio Aleksu pomenute 1902. jer pitanje bi li nashli snage u sebi da shtoshta verbalnog otrpe i ne upuste se u neproduktivnu polemiku zbog koje bi kasnije zazhalili. Tako je neki nadobudni pjesnik – pochetnik pokushao dezavuisati Jovana Skerlic'a zbog negativne kritike o njegovom pjesnishtvu. Dezavuisati tako da ukazhe da sam Skerlic' nije pjesnik i ne mozhe razumjeti prirodu pjesnichke inspiracije – na shto je dobio odgovor da kritichar nije kokosh da nosi jaja, ali znade koje je jaje muc'ak. A Popovic' i Skerlic' bili su najvec'i autoriteti za kritiku za vrijeme i u narodu iz kojeg je pjesnik Aleksa ponikao.
|
|
Zadnja izmjena: 2004-07-07
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|