|
Prigodna riječ Alije Bijavice, predsjednika KS SUBNOR-a Mostara, povodom 59-godišnjice oslobođenja Mostara, 14. februara 2004. g. u glavnom parku na Musali i postavljanja obnovljenih bista narodnih heroja Hasana Zahirovića Lace i Mladena Balorde Lobre.
|
|
Prije 59 godina, 14. februara 1945. godine Mostar je konačno oslobođen nakon četverogodišnje fašističke okupacije. Tih teških i radosnih dana sjećamo se s ponosom, a i s tugom zbog poginulih sinova i kćeri za njegovu slobodu. Zašto obilježavamo ovaj dan i uopšte sjećanja na pređeni slobodarski put Mostarki i Mostaraca? Zato što smatramo da podsjećanja na ovaj dan učvršćuju uvjerenje da žrtve date za ideale slobode podstiču snažno generacije koje su ostale iza njih da u miru grade demokratske odnose u duhu tolerancije i međusobnog uvažavanja koji će omogućiti dostojan život svih stanovnika Mostara, bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost.
Poseban je ovaj dan kada smo u mogućnosti da vratimo na stara mjesta obnovljene biste narodnih heroja Hasana Zahirovića Lace i Mladena Balorde Lobre. Za ovaj čin zahvalni smo Opštini Stari Grad, Urbanističkom zavodu i Gradu – Gradskoj upravi, kao i građaninu koji je biste sačuvao u toku ratnih zbivanja. Autoru bista akademskom vajaru Florijanu Mičkoviću izražavamo posebnu zahvalnost na angažovanju oko ponovnog postavljanja bista, čiji je on i autor.
|
Obnovljene biste mostarskih heroja
|
|
Mostar je oslobođen u poznatoj Mostarskoj operaciji koja je trajala od 6. do 14. februara 1945. godine. Krajem 1944. godine oslobođena je cijela Dalmacija i veliki dio Hercegovine.
U drugoj fazi operacije (13.2.), 19. i 26. divizija izvršile su napad na grad, 9. divizija se probila u dolinu Neretve sjeverno od Mostara, a 29. divizija oslobodila je Nevesinje, Bunu, Blagaj. Slijedećeg dana, poslije jakih borbi, 26. i 19. divizija oslobodile su Mostar, kada je s juga stigla i 29. divizija koja je oslobodila sva mjesta od Neretve do Mostara.
Drugi svjetski rat je trajao šest godina – od okupacije Poljske, septembra 1939. do kapitulacije Japana, septembra 1945. godine. Za sobom je ostavio pravu pustoš, milione ubijenih – spominje se cifra od 55 do 60 miliona na obje strane i 35 miliona ranjenih – to je ukupno blizu 100 miliona ljudi. Drugi svjetski rat je, po svemu sudeći, prevazišao do tada viđeno u ratovima. Ostavio je hiljade živih kostura koje fašistički zlikovci nisu uspjeli ubiti u koncentracionim logorima, kao i genocid nad čitavima narodima i sve do eksplozije atomskih bombi kojima je otvorena nuklearna epoha tzv. ”ravnoteža straha”, kao nezaobilaznog čuvara svjetskog mira.
Mostar je tokom narodnooslobodilačke borbe nepokoren grad. Mostar je pred Drugi svjetski rat imao 18.000 stanovnika, a u narodnooslobodilačkom ratu aktivno je učestvovalo blizu šest hiljada, svaki treći stanovnik.
U narodnooslobodilačkom ratu Mostar je dao preko sedamsto i pedeset palih boraca, uglavnom mladića i djevojaka, četrnaest narodnih heroja. Sedam obješenih rodoljuba i više od hiljadu žrtava fašističkog terora, kao i 205 žrtava rata.
Za izvojevanu slobodu Mostar je dao 2.384 svoja stanovnika, prema podacima sakupljenim u Spomenici Mostara 1941-1945., objavljenoj 1987. godine.
Prema ovim podacima svaki osmi Mostarac nije dočekao slobodu. Njihovi životi su se gasili u jamama, u Buni, Neretvi, u Jadovnu, na Rabu i Pagu i mnogim drugim znanim i neznanim stratištima, na vješalima po trgovima Mostara, pred streljačkim strojevima okupatora i domaćih zločinaca na Ovojcima, u Ortiješu, Lakiševinama, Raškoj Gori i drugim selima, u koncentracionim logorima na Banjici i Mamuli, u Jasenovcu i Staroj Gradiški, u Italiji, Njemačkoj, Grčkoj, Norveškoj, u mnogim zatvorima, kao i na ratištima partizanske vojske širom bivše Jugoslavije. Oni su se trajno žrtvovali za našu budućnost koju nismo uspjeli sačuvati. Međutim, dužni smo im dug sjećanja i upravo zbog toga da nam se ne bi desilo ovo što se desilo u sukobima 1992-1995. Da nam se više nikada ne ponovi.
|
Gradonačelnik Mostara Hamdija Jahić polaže cvijeće na spomen-obilježje
|
|
Iznijeću i neka kritička stanovišta. ZAVNOBiH je BiH konstituisao kao državu ravnopravnih naroda i građana Muslimana, Hrvata i Srba i drugih. Međutim, kad je riječ o Muslimanima, bilo je drukčije.
Iako su po brojnosti treći narod na prostorima eks Jugoslavije u najvažnijem partijskom dokumentu, naprimjer u Programu SKJ iz 1958. godine, uopšte se ne spominju. Na Muslimane je vršen pritisak da se ”nacionalizuju”. I dalje se društveno-politička uloga njihova minorizira ili ignoriše, dok se politički, kulturno i opštedruštveno zapostavljaju, što je imalo za posljedicu da se ponovno pokrene iseljenje Muslimana u Tursku. To je imalo za posljedicu njihov veliki egzodus. Prema turskim izvorima, u tu zemlju se poslije II svjetskog rata iselilo 190.000 Muslimana. Tek 1963. godine Muslimani su priznati kao narod i da kao takvi budu uvažavani kao ravnopravni s drugima. Međutim, u praksi se to ne ostvaruje: nemaju svoje nacionalne institucije, negira se jezička tradicija, nemaju napisanu svoju nacionalnu istoriju, olahko se diskvalifikuju njihovi naučnici i kulturni stvaraoci. Nakon Titove smrti (1980.) na sceni su nacionalizmi komšija tako BiH postaje poligon za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, koja je imala za cilj potpuno fizičko i duhovno uništenje Muslimana putem neviđenog zločina i genocida.
Tu je i sektaški odnos prema Hrvatima zapadne Hercegovine, koji, takođe, podliježe objektivnoj analizi. Zbog okolnosti da je gotovo cijela Bosna i Hercegovina bila pod vlašću NDH poslije završetka II svjetskog rata politički najteže je bila kažnjena zapadna Hercegovina. Kao značajno uporište te nazovi ”nezavisne države”. Istina, jedan broj antifašista – partizana branio je čast zapadne Hercegovine koja je dala dvojicu narodnih heroja: Juru Galića-Velikog iz Bijače kod Ljubuškog (poginuo 1943.) i njegovog sestrića Marijana Primorca (poginuo 1946. od ostataka ustaških postrojbi).
Sektaški, u suštini represivan stav prema zapadnoj Hercegovini, trajao je sve do poznatog Mostarskog savjetovanja 1966. godine koje je organizovao CK SK BiH. Ovim savjetovanjem je skinuta ”politička hipoteka sa zapadne Hercegovine”, koja je omogućila aktivno uključenje u politički život ovog dijela BiH. Na putu potpune rehabilitacije ispriječilo se masovno odlaženje radne snage u svijet, kao rezultat zaostajanja ovog kraja u ekonomskom smislu. Međutim, zahvaljujući inicijativi Branka Mikulića, tadašnjeg predsjednika CK SK BiH, kvalifikacijom ove emigracije u ekonomsku, a ne političku sa zapadne Hercegovine je skinuta konačno politička anatema. Od tada su Hrvati Bosne i Hercegovine potpuno ravnopravni, sve do dolaska nacionalnih stranaka na vlast.
Na mnogim vodećim državnim i političkim funkcijama nalaze se brojni kadrovi iz zapadne Hercegovine. Naprimjer, iz malog mjesta Vira kod Posušja zauzimali su istaknute republičke funkcije Nikola Filipović, Ante i Božo Budimir, Ivica Lovrić, Mato Oreč, Kažimir Jelčić (iz Čapljine) i dr. Branko Mikulić je u to doba mogao ravnopravno razgovarati s tadašnjom predsjednicom CK SK Hrvatske Savkom Dapčević Kučar.
S dužnim poštovanjem i zahvalnošću trajno ćemo se odnositi prema žrtvama 305 hiljada poginulih boraca u narodnooslobodilačkom antifašističkom ratu i šehidima, poginulim ratnicima Armije Republike BiH, kao i svim žrtvama fašističke agresije i genocida u oba rata.
|
|
Zadnja izmjena: 2004-07-15
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|