|
Da bismo u potpunosti pravilno percipirali zbirku ponekad nam pomažu gotovo suhi podaci o autorovu životu, otkrivajući veze između prigušenih osjećaja i težnje za sigurnošću u kući, pa makar ona bila i druga. A Diani je izgleda vaseljenski usud da uvijek bude u drugoj kući, a nikad u prvoj koja je istinski pravi dom što određuje čovjeka i njegovo biće. Rođena u Zagrebu, školovala se u Slavoniji, Ljubuškom i Zagrebu, radila u Mostaru i niz godina bila na čelu Književne omladine kada je i dobila najveće književne nagrade: Šimićeva 1972., Slovo Gorčina 1974., Goranovo proljeće itd, ona se bojažljivo, nesigurno, otuđena, a ponekad i misaono raspeta, vraća svojoj drugoj kući, pa makar ona bila i imaginarna, zatvorena u cikličnom krugu metafizičkog iskaza. Kuća je ta koja nas čeka i kada nas svi napuste, kada sve drugo zakaže, kada nas okupira strah i tuga, dok ništavilo i neizvjesnost postavljaju upitnost i smisao postojanja lirskog subjekta:
- Uzimam kovčeg / i sve što mi pripada /
- Suvenire sa samo meni znanim simbolima,
- Žute zgužvane podsjetnike / upute ...
- Raspoređujem pravilno težinu
- Kako bih mogla dugo putovati
- (U predvorju)
Možda se ovo egzistencijalno traženje i pukotina vječite skitnje ponajbolje ogleda u pjesmi Filingranska povijest:
- Naša ljubav počela je jedne jeseni
- Umjesto u dječiju postelju
- Spustili su me u putni kovčeg.
- . . .
- Tim smo kovčegom / poslije /
- Prenosili slavonske šume na sunčani otok. /
Vječita čovjekova potreba da imenuje i odredi bitak kućom uvjetovana je neprestalnim putovanjem i težnjom lirskog subjekta za imenovanjem onog čega nema i pronalaskom prave riječi koja je san svakog pjesnika, pa je zato svaki povratak kući samo priprema za novi odlazak. I tako ukrug. Maske ”sigurnih” graditelja ”susreće blaga kiša i naša tuga” jer je san o ljepoti odavno srušen, ali pjesnikinja ne patetizira zbog toga, naprotiv, u stihovima se dobrano kontrolišu emocije i nedosanjana ljepota kuće koje ”nema”.
Mada su sve Dianine pjesme nastale u ljubavi i iz ljubavi, za zbirku bismo, ipak, mogli reći da nije klasična ljubavna zbirka, niti ima takvih pretenzija, iako, kako je primjetila Tea Benčić Rimaj govori o ostacima ljubavi. To se najbolje vidi u pjesmi ”Sve ove godine”:
- Moja bezuvjetna ljubav / sve ove godine /
- Sada je tvoj precizan alat / kojim nepogrešivo
- Određuješ količinu tuge / koju mogu podnijeti /
- Mjeriš optimalno vrijeme / moje kolebljivosti
- Kako ipak / ne bih otišla.
Iako je zbirka sastavljena iz nekoliko motivski različitih ciklusa, od kojih posebno treba istaći Kraljeva zrcala, Četiri zapisa, Druga kuća i Vodena zrcala, ipak se doima kao izvanredno strukturirana cjelina sa odmjerenim i konciznim jezikom bogatim metaforama i simbolima, te pjesničkim, ali osobnim svijetom što miriše na Mediteran, lavandu i more omeđenim putovanjem i kućom. Poželimo na kraju našoj Diani da poslije dugog putovanja pronađe svoj mir, u kući bez praznine, ništavila i straha.
|