|
Imao sam osjećaj da sam još na munari kad sam sišao dolje u džamiju i zauzeo mjesto u trećem safu, odmah iza Idriza sarača. Primijetih da me mnogi u čudu gledaju. Nisam mogao odgonetnuti zbog čega sam toga dana u vrijeme podnevne molitve njima bio drugačiji nego inače. Od onda pa do danas, to je za mene ostala zagonetka. Proždirali su me pogledima, Mevlo!
Salih-beg je, učinilo mi se, za nekog rekao (namještajući se u vrijeme molitve): Gurbet, šejtan, skot. Ne bi to Salih-beg, pomislih, rekao bez razloga. On je pametan čovjek, a ja sam budala što mislim da ovo nije ni vrijeme ni mjesto za to. Ovo je sveto mjesto, ljudi se potpuno predaju Bogu u molitvi pa nije ni čudo da se ponekad načas izgube iz ovoga svijeta. (Pa zašto se to i Salih-begu ne bi moglo dogoditi, pametno zaključih.) Evo maločas, i meni se nešto slično desilo pa ne znam gdje sam, zapravo, bio ovo pola sahata, tamo-gore na munari; ovdje-dolje s njima, ili negdje drugdje. Nigdje nisam mogao biti jer nigdje se ne može biti. Il’ si negdje il’ ne možeš biti nigdje, uh!
Danas je 14. Ša’ban. Utorak je. Podne je i žena u to vrijeme na namazu nema u džamiji. One su sada u kućama s Allahom na usnama. Pa kako onda gore, na manfilama, vidjeh tebe dok sam, škripavim basamacima, silazio niz munaru poslije proučenog ezana. Ti si me samo krišom pogledala i krajičak jamenije prebacila oko vrata. Malo si se, još, ustranu pomjerila kao da si željela nekom dragom pored sebe mjesto napraviti, a bila si sama. Ili, bar, ja nisam nikoga vidio gore na manfilama osim tebe, i sama, i ja koji sam, tek sišao sa munare.
Džemre, ah džemre, jeknu u meni dok su mi misli lelujavo igrale i drhturile pred strahom koji mi se bečio iz ponora nesigurnog. (Mevla se još jače zgrčila od pokrivačem.) Molio sam se saginjući tijelo čas gore, čas dolje, klečao, dodirivao glavom ćilim; okretao glavu lijevo-desno, nešto progovarao. Zjenica mi se zasjenila, oko zarosilo, misao pomutila.
Strah mi prekinu molitvu had primjetih da se mihrab produbio, izdužio u vreteno, ispunio se hiljadama staklencadi koja su se na sunčevoj svjetlosti (jer se mihrab produžio do u dio osunčane haremske bašče) prelamala u hiljadama najrazličitijih boja (kao kaleidoskop, griješno se prisjetih, kojeg mi kao hediju dade, još davno, djed Hajro). Na kraju vretena, u džennetskom uresu, na klupi među đulovima, sa đerđefom u krilu, sjedila si ti, Mevlo, okrenuta licem Osman-efendiji koji se nalazio u mihrabu.
Niko od prisutnih ovo čudo kao i da ne primijeti, osim mene. Svi su nastavili sa molitvom kao da se ništa oko njih nije događalo. Poneko bi s nevjericom u mene pogledao, a ja bih se tome još više čudio dok sam upravljao pogled prema manfilama na kojima si bila ti. Ni ti sebe, vjerujem, nisi primjećivala tamo u baščenskom vretenu jer si mi ukočenog pogleda i kao okamenjenog lica (na kom su se samo usne pokretale) išaretom dala znak da se već jednom okanim stalnog okretanja. Pomislih, jedna Mevla tamo u vretenu, ispred mene, sa đerđefom, druga, gore-iznad mene klanja i išaretom me prekorijeva.
I ja okrenuh glavu na desno, pa onda na lijevo jer su to i svi drugi činili. Počeše se dizati i prolaziti pokraj mene dok sam ja još klečao. Začuh ih kako govore: Jadnik, nije on kriv. Allahova je to volja. Bože, a bio je dobar čovjek. Jah, u svemu treba imati mjeru pa i u dertu. Tako je to kad čovjeka šejtan zaludi.
Prođe i Osman-efendija. Čuh ga kako nekom govori: Ovo je prvi put, otkako je džamije, da se ezan nije čuo. A bio je na munari.
Bože moj, vrisnu u meni, smiluj se ovom čovjeku. Šta mu se to moglo desiti pa o njemu samo govore. Mora da se sam strašno ogriješio ili su tu nepravdu drugi njemu nanijeli. Bilo kako bilo, nije mu lahko. (Osjetih da mi brada zadrhta dok sam polutiho izgovarao Sejjidu-l-istigfar.)
Trznuo sam se kada me opekao nečiji pogled na zatiljku. Blaga drhtavica prođe mi tijelom. Postadoh svjestan da sam ostao sam u džamiji. Mukla tišina se porađala iz sivila kišnog oblaka koji je u času prekrio sunce. Ne sjetih se pogledati u vreteno i provjeriti da li si još uvijek tamo. Misleći na tebe, zaboravih na sebe. Iziđoh. Na pragu džamijskih vrata dočeka me Osman-efendija. Učinilo mi se kao da me dugo gledao i kao da me nešto želio pitati. Tek što je izustio, riječ mu prekide munja pa onda prasak. Nebo se prelomi. Zemlja zadrhta. Božije davanje, promrmlja Osman-efendija dok je namicao herezu na džamijskim vratima. Kijamet, moj Osman-efendija, kijamet, dodadoh ja.
Obojica smo žurno nestali pod kišnim pokrivačem. Jedan na jednu, drugi na drugu stranu.
Mevla konačno otvori očne kapke nateknute od cjelovečernje nesanice i s nevjericom pogleda u prazno.
|