Prisustvujem prvi put sastanku redakcije čikaškog lista Zambak - BiH Odjek. Preletjeh pogledom preko petnaestak prisutnih. Polovina ih je iz stare garde imigranata u SAD, onih koji su stigli poslije 1945. godine. Neki su, još kao maloljetni, s očevima ili starijom braćom pobjegli već u maju četrdeset pete, putevima Blajburga, kao saradnici okupatora. Drugi su ilegalno napuštali Titovu Jugoslaviju jer nisu prihvatali komunizam i socijalizam. Treći su prešli granice pošto je komunizam bio negativno raspoložen prema vjeri. Druga polovina su novi imigranti, pristigli od 1993. do 1995. godine, bježeći od rata, od novih ustaša, od novih četnika, protjerani doktrinom etničkog čišćenja. Vidim da su sva lica napeta, da su duhovi naoštreni, nakostriješeni. Jedni sumnjičavo gledaju na ”došlje” spremni da neke od njih anatemišu kao ”bivše komunjare”. Većina ih tvrdokorno zastupa bošnjačko-muslimansku tezu, smatrajući da je proglašenjem BiH kao samostalne države muslimanski narod najzad došao do daha, do prostora za slobodno iskazivanje vlastitog narodno-religioznog bića. Spremno i oštro udaraju na sve one koji nisu za takav pristup, koji se odriču vjere kao osnovnog fundamenta narodnosti. Pomislih kako i ta redakcija sadrži u sebi sve elemente balkanske istorije, sve njene zloćudnosti, kontroverze, nesporazume, sudare, iskrenja. Sada su spremni da se međusobno zavade, da se potuku, svaki u ime svoje ”čiste” nacionalne ideje, ne uzimajući u obzir da su svi stradalnici, bez obzira koje bio uzrok tih stradanja, da ni krivi ni dužni plaćaju cehove tuđim grijesima, možda i svojih pradjedova i djedova, ne razmišljajući o pogubnosti međusobnog trvenja zbog stvarnih ili umišljenih razloga. Oh, taj prokleti Balkan, odnosno kako kažu Amerikanci: Demnd Bolkon!

... Ti ne upotrebljavaš naš, bosanski jezik, kada pišeš za ”BH Odjek”!, prigovara mi član Savjeta lista Hadžer.

... Kako i na šta misliš?, odgovaram plahovito, nakostriješeno, spreman da se pobunim iz dubine bića, kao uvijek kada mi opetuju jednu te istu primjedbu. Pišem jezikom kojim se služim već šest decenija. To je jezik moje sredine, mog grada, naroda s kojim sam toliko dugo živio u središtu Hercegovine, gdje su najpoznatiji lingvisti za domaći jezik prikupljali građu za njegovu najizvorniju i najčistiju varijantu, srpskog, hrvatskog, bosanskog.

... To se tebi samo tako čini, uporno će Hadžer. Taj jezik je, međutim, nametnut, u periodu komunizma i velikosrpskog diktata, putem škola, televizije, radija i tvojih novina, iz beogradske nacionalističke kuhinje navodne pismenosti, a ni Hrvatima nije mahane. Eto, na primjer, u tebe su naš sahat i sahati po njihovom: sat i sati! Kasapljenjem našeg narodnog jezika i nametanjem svoga kao gramatički jedino ispravnog oni nam oduzimaju suštinu narodnog bića, odvajaju od vjere i narodnog entiteta, tvrdim ti da to rade smišljeno, dugoročno, zbog toga i nema među nama kohezije niti sloge. Ima u tvojim tekstovima sijaset takvih tuđica od kojih mi se diže kosa na glavi.

... Nije mi jasno šta su za tebe tuđice a šta ”domaćice”, ali znam da je moj jezik uistinu naški. Nazovi ga ti kako ti drago, bosanski, bošnjački, srpsko-hrvatski, hrvatski ili srpski, to govoru ne može odbiti ni jednog jedinog slovceta. U mom Gradu svi, od pamtivjeka, od bir-vakta, govore sat i sati, a ne sahat i sahati, premda je slovo H prisutno svugdje gdje nam lijepo zvuči, tamo gdje umekšaje riječi, kao pamuk glavu novorođenčeta. Recimo hava, havan, Muhamed, gluh, hećim i tako dalje... Mi govorimo kafa a ne kahva. Ali kad god sam naručivao kahvu kod Omera u Ljubuškom, onog što je na glavnoj ulici držao kafanu i stupao tek izpržena zrna u drevnoj drvenoj stupi na pločniku ulice, pa bi se čitava čaršija uzmirisala od kahve. Iz poštovanja prema njenom kvalitetu, koji je bio jedinstven i neponovljiv, svi smo uzvikivali: Omere, deder jednu kahvu!

... Vidim ja da si ti nasjeo na njihove nasilničke metode i škole, još si i dalje u mutnim vodama onih vakata u kojim su nas pritiskivali i mljeli. Ne valja ti to, ne valja, ahbabu!

... Čuj, prijatelju, ti možeš govoriti kako hoćeš i nazivati taj jezik bilo kojim imenom, meni to ne smeta. Ali, reci mi, gdje je početak tog jezika, kojim želiš da govorimo svi mi, Bosanci i Hercegovci - Muslimani, a znam gdje mu je, po tebi završetak, tamo gdje ste mu ti i tebi slični zajazili slobodne tokove i utjerali u svoje betonirane duhovne obale, kanale i kanalčiće. Da li ga smještaš već u prvo stoljeće osmanlijske vladavine, ili nešto kasnije, ili se vraćaš do vakta bogumila? Da li da upotrebljavamo sve turcizme i sve arabizme iz perioda proteklih četiri - pet vijekova, da bi smo dokazali da smo muslimani, Bošnjaci, ili možda da preuzimamo izraze iz vremena Kulina Bana? Ti misliš ako kažeš da zijaretiš rodbinu, umjesto posjećuješ, da si onda istinski musliman i Bošnjak. Meni zijaret ne smeta u literaturi, pa ni u svakodnevnom jeziku, tamo gdje su ljudi usvojili i upamtili tu riječ do dana današnjeg. Ali zvuči mi arhaično ako ga, nasilu, u svoj govor gura intelektualac, tvog kova, nastojeći da se iskaže kao pravi Bošnjak. Ako misliš da taj jezik prošlosti treba jednom za svagda cimentirati, konzervirati i ozakoniti kao statičnu veličinu, od koje ne smije biti pomaka, onda je to isto kao zaustavljati tokove moćne rijeke, zamrznuti virove života i razvoja čovjeka, njegovog duha, misli i izraza!

Jezik je, međutim, poput proljetnih kiša u kraškim područjima i izvorišta u grotlima hercegovačkih stijena. Te kiše su svake godine drukčije, nekad pomahnitale, plahovite, nekad smirenije, saburli - kako ti voliš da kažeš. I svakog proljeća one izbijaju sa istih izvorišta, koja su nepresušno vrelo jednog te istog vodotoka. Ali klokotave, žuborave, virovite vode uvijek šikljaju iz novih malih procjepa u kamenim škripovima, prskaju na drukčiji način, razlijevaju se sve novim i novim površinama i koritima, obogaćuju se pritokama, a time obogaćuju same sebe, nadograđuju se i mijenjaju ritam žuborenja. Isto je tako sa jezikom. Svaka nova generacija unosi u jezik nove izraze, starim daje drukčija značenja. Naš jezik je rezultanta ukrštanja sadržaja, načina i karaktera govora Slovena, Turaka, Talijana, Arapa, Austrougara, Hrvata, Srba, Mlečana, ima u njemu elemenata ilirskog govora, Gota i Vizigota, talijanskih i grčkih riječi, stalno ga oplođavaju prozaisti i pjesnici novim izrazima. U tome i jeste draž jezika, to što se ukrštavanjem stalno nanova rada i bogati. A ti bi da to zaustaviš, da okameniš, da svi danas govorimo isključivo arhaikom predaka, premda vrijeme i život nemilosrdno brišu tu arhaiku, ne radi nekog pukog kvazimodernizma, već jednostavno što to mora tako biti, što se stvara prostor za nove riječi i izraze.! A to o negiranju našeg jezika, o nametanju svog, u mnogome je istinito, ali nije ni u kom slučaju recept za uobličenje govora jednog naroda, jedne sredine.

Hadžer me gleda uporno, gotovo me probada izoštrenim tvrdinama koje poput vodoravno usmjerenih kamenih stalaktita strše iz njegovih očnih duplji, malčice više primaknutih korjenu nosa od uobičajene ljudske normale. Ni uz najveće napore ne mogu da prodrem dalje od tog zelenkastog čelika na Hadžerovim očnim jabučicama. Iskusio sam već takve sagovornike, koji svojim moždanim vijugama ozakone, jednom za svagda, duhovne, idejne, kulturne i druge norme, svrstaju ih u šeme čelikom armiranih zidova, traže da se svi uklope u njihove tjeskobe, milom ili nasilu, osuđuje unaprijed sve one koji se ne povinjavaju tom njegovom vještački stvorenom svijetu ljudskih vrijednosti i kvaliteta, što ima malo veze sa njegovanjem autohtonog narodnog jezika, kao jednog od stubova zaokruženja bića jednog naroda. Za njega je takav vještački uobličeni bosanski jezik, kojeg radije naziva bošnjačkim, bezuslovni temeljac snažnog, postojanog, odanog Bošnjaka. A kada to dvoje sabere, bošnjački jezik plus bošnjačko opredjeljenje, zbir je jednak pravom muslimanu- vjerniku. Ko to ne prihvata, nije ni musliman, ni Bošnjak, ostaje ispražnjena koža nazovi nacionalnog bića...

Eto, daj se sada prilagođavaj američkom izgovoru engleskog jezika, kad ti kažu da ni svoj, rođeni, maternji, domovinski, zavičajni, ne govoriš i ne pišeš kako valja, odnosno ne upotrebljavaš kako treba! Koliko ljudska psiha, tradicija, ideologija, mentalitet, patriotizam.., mogu biti stvaralačke, ali istovremeno i tvrdoglave, razgrađujuće kategorije; često su snažni vjetar u jedra lađe progresa, ali isto tako često usporavaju joj plovidbu ili je zaustavljaju, vještačkim talasima.

Kćerka uzela slobodan dan, svakako neplaćeni, jer u Americi gazde ne dijele takve dane iz rastvorene šake, ako radiš - dobijaš dnevnicu, ako ne radiš - nema dolara, ko voli nek izvoli! Mora nas odvesti najprije do ureda Socijalnog osiguranja, da dobijemo svoje socijalne brojeve. Onda na Public Aid, Pablik Ejd, u prevodu Javnu pomoć SAD, tamo gdje određuju socijalnu pomoć za izbjeglice i imigrante u trajanju od tri, možda šest mjeseci, a ako se posreći i cijelu jednu godinu, dok ne nađemo, zapošljenje.

Taj socijalni broj, sa devet cifara - kaže nam kćerka - predstavlja čarobnu cifru u Sjedinjenim Državama. On se, odmah po dobijanju, ukuca u centralnu banku podataka svih pedeset američkih federalnih država, iza njega ime i prezime i svi ostali podaci vlasnika tog broja, nakon čega svaka jedinka počinje svoj punopravni život u Americi, kao da se tek, opet, rodila, od tog momenta računa se da je živa, da postoji i da je tu. Od tog trenutka, uz socijalni broj, neprestano se ukucavaju sve novi i novi podaci: adresa stanovanja, broj telefona, brojevi financijskih računa, bračno stanje, posjedovanje kuće, automobila, dionica na berzama, uzeti krediti, zaduženja i urednost u otplaćivanju kreditnih rata, kazne, one veće, saobraćajne, kao i krivične. Sve što je nekada, u domovini, moglo predstavljati i ličnu intimu, porodičnu tajnu, počesto i tajne u dosijeima državne bezbjednosti, otkriva se u tom američkom kompjuterskom fajlu, odnosno folderu.

Procedura u zgradi Social Security išla je prilično glatko i brzo. Oboje smo morali, najprije, predati, podebeloj službenici, Crnkinji, svoje bijele papiriće one iste koje smo dobili u jednoj velikoj prostoriji aerodroma u Njujorku, čim smo sletjeli na tle Država. Tada su nam, u ta dva pravougaona papira, ne veća od dopisnica (kako samo, često, male stvari, naizgled beznačajne sitnice, sudbinski određuju živote ljudi!), unijeli osnovne podatke, dan i čas dolaska i registracije. Zatim su nam ispisali neku beskrajno dugačku cifru, Alien Number - rekoše, ”broj stranca” u SAD, sa tri slova ispred niza cifara, koja će nam, narednih mjeseci, sve dok ne dobijemo ”zelene” kartone rezidenata, stalnih stanovnika SAD, služiti kao ona čarobna šifra iz orijentalnih priča: Otvori se, Sezame! S tim kartonom možemo se odmah, tog trenutka, zaposliti u Americi, zarađivati, ali, obavezno, i prijavljivati porez. Svojim krupnim očima, neobično bijelih, krvnim kapilarima išaranih beonjača, službenica brzo preletje, najprije jedan, pa drugi karton, klimnu sa odobravanjem glavom, vrati nam te papire-univerzalne pasoše, ispisa na posebne kartončiće socijalne brojeve, pruži nam ih na dlanove kroz mali otvor na šalteru, osmjehnu se više nego bijelo, izusti: Pa neka vam je srećno u Americi! Have a goog time in the States!

Kćerka ponovo pali motor svog ”bjuika” elegantne tamno-plave boje, osjećamo se u njemu gospodski, rokfelerovski; uzima pravac prema obližnjem autoputu, ”preskače” limuzinom preko raskršća, sa jednog na drugi spojni put, a ta raskršća se klupčaju na svaku milju-dvije, kao džinovski komadi bureka u frkovima, već nas hvata strah kako ćemo sami voziti tim košmarom?

U čekaonici državne ustanove Public Aid, Javne pomoći, mnogo stranki ­djevojaka, žena, djece, staraca, invalida... Kao da su u njoj izloženi svi primjerci ljudi iz američkog melting pot-a, lonca za tiho kuhanje i pretapanje barem stotinjak naroda, nacija, vjera, mentaliteta, boja kože, svih onih koji su našli i još uvijek nalaze utočište u Americi, koja uporno, mameći sve nove i nove imigrante, nudi ostvarenje svog ”američkog sna”. Među njima prepoznajem Hispanoamerikance - imigrante iz Južne Amerike, nema mnogo muke da raspoznam i Indijce, karakterističnog niskog rasta, mršavih, lomnih figura i posebnog, nekako mekanog izgovora engleskog jezika, kao da mu tepaju. Odmah odgonetam i Dalekoistočnjake - Kineze, Koreance, Vijetnamce, Japance... Ali ne mogu pogoditi ko je iz koje države, čak i kada im čujem govor. Jer, premda znam dosta engleskog, ruskog i arapskog, ponešto od francuskog, talijanskog i njemačkog, ipak ta daleka azijska jezička grupa mi je potpuna tajna, čini mi se da svi oni ne izgovaraju riječi, već mrmljaju i gunđaju neke čudne samoglasnike i suglasnike.

Nikad, ni u primisli, nisam dijelio ljude na niži i viši stalež, nije se to slagalo sa filozofijom i etikom socijalizma u kojem sam odrastao i vaspitan. Ali u toj čekaonici svi su mi, od početka, ličili na društveni stalež sa dna socijalne ljestvice, na talog muteži, na one koji mole pomoć, koji traže milostinju od moćnih Država, premda ne pružaju, prosjački, ruke. Na svim tim raznobojnim licima, najrazličitijih, često egzotičnih fizionomija, vidi se nervoza, napeto iščekivanje, zabrinutost, čak i strah, valjda zbog pitanja koje ih muči: da li će uopšte dobiti pomoć, a ako je i dobiju, kolika će biti i kako će dugo trajati?

Kad se nađosmo u svijetloj, pa ipak, učini mi se, tmurnoj i odbojnoj čekaonici Javne pomoći države Illinois, odjednom se nekako urušismo sami u sebi, postašmo maleni, majušni, beznačajni u svojim najdubljim nutrinama, poput Palčića i Pinokija iz dječijih priča, poniženi, uvrijeđeni, ražalošćeni, postiđeni, ne pred tim svijetom oko nas koji, sigurno, ima iste osjećaje, već pred samim sobom, onim ”sobom” koje pamtimo iz domovine, kada smo bili ”prava gospoda”, premda je ta riječ - gospodin - u socijalizmu bila anatemisana.

Odjednom mi se učini da odnekud poznajem čovjeka srednjih godina, koji je sjedio na maloj, neudobnoj, metalno - plastičnoj stolici, na drugom kraju prostorije, uz zid. Pa da, sigurno ga poznajem, da to nije drug Gutić, nekadašnji predsjednik komisije za informisanje Centralnog komiteta? Jeste, on je to, drug Gutić! Ne, nije to drug Gutić! Čovjek baci brz pogled prema meni, onda ga istom takvom brzinom vrati na novine ispred sebe, vidim da su iz naših krajeva. Učini mi se da on, u stvari, ne čita, već ispod obrva, kriomice, pogledava u mom pravcu. Zatim drug Gutić odjednom ustade, krenu prema meni, na ustima mu osmijeh pitanja, nedoumica, čudenja i radovanja, progovara tiho: Niste li vi drug Mugda? Klimnuh glavom, prošaptah kao da smo u crkvi ili džamiji: Da, ja sam to. A vi ste drug Gutić..?

Obje desnice, i moja i Gutićeva, poletješe jedna ka drugoj, čvrsto se i obradovano, prsti i dlanovi, stežu jedni oko drugih. Vidim i na Gutićevom licu onaj izraz napetog očekivanja, pomalo stida, pomalo poniženja, pomalo isčuđavanja. On najprije sliježe ramenima pa reče: Vidi, Mugda, šta nas snađe!

Pa šta nas je to snašlo, pomislih po ko zna koji put otkako je počeo rat, tražeći, po milioniti put, odgovor na pitanja: zašto, zbog čega, kako..? Valjda zbog toga što smo imali tu nesreću da se rodimo i živimo na tom prokletom Balkanu, gdje se istorija uvijek poigravala sa ljudima, a možda bi bilo bolje reći: gdje se ljudi, od pamtivijeka, poigravaju sa istorijom, koju stvaraju svojim djelima i nedjelima, pa im se ona stalno sveti. Jer Istorija je Velika Dama, ćudljiva, kapriciozna, osvetoljubiva. Ona se pravi da je pod papučom ljudi, kao što se sve supruge, prvih bračnih dana, prave da je muževljeva najstarija i zadnja, pa se onda, polako ali sigurno, prirođenom ženskom strategijom i lukavstvom, atributima kojih, možda, ni same nisu svjesne, otmu, uspostavljajući, mic po mic, svakog dana po slamku više, svoj red u kući.

Pa da, ljudi misle da drže pod papučom Veliku Istoriju, a u stvari su oni NJENI veliki papučari, premda svojim djelima i nedjelima krče široke trase za njen nezadrživi, gosposni, nadmeni i pošprdni hod.

Zatim razmijenišmo riječi i rečenice uobičajene pri susretu izbjeglica sa područja Titove Jugoslavije:

... Vidje li šta nam se desi?

... Vidjeh! Nacionalisti, da im sve po spisku!

... Jašta, sve im po spisku, od pra, pradjedova, do dana današnjeg! Ko bi pomislio da nam se TO moglo desiti?

... Niko nikad ne bi pomislio da je TO uistinu moguće! Taj naš prokleti, nemogući Balkan, uvijek isto, iz generacije u generaciju! - uskliknu Gutić, sa vidnim olakšanjem, kao da izbaci iz sebe gomilu mučnine.

... Pa da, Balkan je svemu kriv! - nadovezah se ja, pomislivši kako je to otrcana, prazna fraza, - koja i meni, i Gutiću, i svim ostalim, služi, navodno kao uvjerljivi alibi, premda znamo da je hiljadama puta iznošen kao dokaz odbrane i nevinosti, izblijedio od upotrebe i nepotrebnog prepiranja u vodama ključale istorije i usijanih mitskih strasti, proziran, neuvjerljiv čak i za suca - početnika.

Naš dijalog prekinu pojava, na vratima glavnog ulaza u službene prostorije, sitne figure žene srednjih godina, tanjušne, tamnjikavog tena, kao ćad gar crnih očiju, nasred čela joj je mali, okrugli, crveni, vidi se po svemu umjetni mladež Ona je Indijka, pogodih odmah. Začu se prozivajući glas te žene: Mjudždajm Kejrejbig and Emajra Kejrjebeg.

Nismo, ni ja ni supruga, u prvi mah, reagovali. Sigurno da ta Indijka izgovara jedno od onih čudnih imena i prezimena Dalekoistočnjaka, možda baš nekih Indijaca. Malo zatim počeh da spelujem svoje ime i prezime. Englezi A izgovaraju kao EJ, U kao JU, K kao KEJ, E kao I. O, bože dragi, i svih ranijih godina, učeći i govoreći engleski, stalno se pitao: kako se E može nazvati I, kako A može biti EJ, zašto u njih slovo U ima akustični prevod JU, odakle da im slovo J bude DŽEJ...? Zbog toga, eto - o čemu je svojevremeno govorio i predsjednik Klinton - završeni američki gimnazijalci ne znaju, pravopisno, napisati ni molbu za zapošljenje. Ko im je kriv što nisu, davno, izvršili reformu jezika prema Vuku Karadžiću! Zaključih da ona u stvari proziva mene i Miru. Nakon trećeg poziva Indijke uzviknuh s olakšanjem:

- We are here!

- Ovdje smo!

Nasmijah se u sebi jer se sjetih klasične izreke jedne naše emigrantkinje u Norveškoj:

Ovdje nismo, a tamo nas nema!