Cezar Danon, London
JA SAM MOSTARAC |
|
Kao dječačić bio sam u posjeti tetkama u Sarajevu. Mama mi je, tom
prilikom, kupila malu violinu. Sjeo sam ispred tetkine radnje i
zapjevao, uz pratnju violinice. Narod se okupljao i sa simpatijama
posmatrao moj šou. Jedan od prisutnih je rekao: ”Vidi malog
Bosančića kako lijepo pjeva”. Ljutito sam viknuo: ”Ja Bosanac, ja
Bosanac!” Uzbuđen uletio sam u radnju i viknuo: ”Tetko moja zamisli,
rekao mi je neki čovjek da sam ja Bosanac, ja to nisam, ja sam
Hercegovac -
Mostarac”. Tetka me pokušala umiriti. Ali
to je za mene bila uvreda. Bio sam tužan i tog dana nisam više
svirao.
Kasnije smo krenuli u šetnju. Prodavač voća uzvikivao je: ”Ašlame, ašlame Mostar boba”. Tetka mi je objasnila da su
ašlame trešnje na bosanskom. Ja sam tada rekao: ”Eto, tetko vi i nemate svoje trešnje,
nego naše mostarske jedete!” Nismo mi Mostarci bili ponosni samo na
ono što nam priroda i okolina daju, nego smo u tome znali i uživati.
Kako su lijepe i ukusne naše kajsije, naročito iz Hadrovića bašče.
Slatka žilavka sa pjeskovitih vinograda, šipci glavaši, krupni kao
dječja glava, sa velikim sočnim, kiselkastim zrnima. Krupne, ukusne
svjetloljubičaste murve. Zar nije car voća šanduda. Šta da kažemo za
krupne, crvene, ukusne, ilićke kavade itd. Valjda, iz mostarske
posebnosti mi imamo neke svoje nazive kao: saransak, majdonos,
pazija, kavada, pipun, karpuza, murve. Simpatične su izreke, čisto
mostarske: dere se k'o Šelin jarac, na kanari, ostavi nije to
Alajbegova slama, itd.
|
Jusa Nikšić: Smokve |
Vedro i sunčano nebo, proziran i svjetao zrak, bistre vode Neretve i
Radobolje, stvarale su opšte veselo raspoloženje ljudi, uzajamna
prijateljstva i snažan osjećaj pripadnosti svom Mostaru.
Ratno ludilo, pored nemilosrdnog razaranja grada, prisililo je mnoge
Mostarce da napuste rodnu grudu. Tako smo moja supruga Muđevera i ja,
sa velikom tugom i bolom napustili Mostar. Sa strahom od
neizvjesnosti i nepoznatog krenuli smo u stranu sredinu, u London. Čvrsto smo vjerovali da ćemo se brzo vratiti. Od tada prošlo je 10
godina. U Londonu je umrla moja supruga Muđevera, kćerka i zet rade
dugo i naporno. Unuk i unuka idu u školu koja traje od 9 do 15,30
sati.
Sa strepnjom sam, proljeća 2002. godine krenuo u Mostar. Bojao sam
se susreta, kako ću doživjeti taj izmijenjeni Mostar, bez mnogih
poznatih i dragih mi osoba, koji su širom svijeta, ili su umrli,
ubijeni. Kako će taj Mostar i sadašnji Mostarci primiti mene!
Iz autobusa, koji se spuštao ka Mostaru, vidio sam da nema, u
podnožju brda Stoca, lijepe Pravoslavne crkve. Kao dijete često sam
se igrao u njenoj blizini. Ona je bila jedan od simbola Mostara.
Smjestio sam se u rodnom Brankovcu. Narednog dana krenuo sam u
obilazak grada. Zapanjila me razrušenost Titove ulice. Zgrada gdje
je bila Ze-Ma u ruševnom je stanju, tu je dugo godina radio moj otac,
za istim stolom sa Mehom-Babom Voljevicom. Zgrada bivšeg sokolovog
inženjeringa je također u ruševnom stanju. Tu je bila moja prva
škola, a zvala se ”Osnovna škola Kneginje Olge”. Upraviteljica je
bila Zorka Ostojić, koju su svi poštovali. Čistačica je bila
vrijedna baba Cecilija. Tužna je slika, nekada lijepog i značajnog
trgovačkog centra ”Razvitak”, koji je sada betonska ruševina. Preko
Carinskog mosta došao sam gdje je bila Tehnička škola, u kojoj sam
radio punih 36 godina. Sjećanja su navirala kao na filmskoj traci.
Iskrsle su slike mnogih osoba i događaja, urezanih u moja sjećanja.
Navešću par: moj prvi direktor u Tehničkoj školi bio je Josip-Puba
Loze. To je bio stručan, kulturan, vedar, čestit i human čovjek.
”Duša” Škole je bila Derviša Kudra. Ona je bila stanarka, ali i
kućepaziteljka, kurir i glavna čistačica. Sa obaveznom cigarom u
ustima, pazila je i održavala Školu, kao prava domaćica. Mnogo
nastavnika a i direktora prošlo je tom Školom. Iz nje su izašle
generacije i generacije mladih stručnjaka, a sada nema ni traga od
te ustanove.
Sa bolom i tugom sam posmatrao, nekada biser Mostara - Partizansko
spomen groblje, koje je vrlo zapušteno i oštećeno. Nisam imao
hrabrosti da ga obiđem, iako je u njemu spomen-ploča mog strica Rafe
Danona.
Pitao sam se, koja i kakva je to ideologija koja pokreće
monstruoznost u ljudskim bićima da ruše mostove, bogomolje,
historijske i kulturne spomenike, škole, trgovine. oskrnavljaju
groblja i čine niz drugih nedjela, zašto, zašto??
Narednih dana sreo sam se sa starim poznanicima. Većina je doživjela
vrlo teške, a neki i tragične situacije, što je ostavilo traga, pa
izgledaju tužno, napeto i bezvoljno. Nisam čuo vedre razgovore i
smijeh, kao nekada. Želim i nadam se da će mladi, koji u velikom
broju sada ”ubijaju” vrijeme po kafićima, smoći snage, entuzijazma i
mladenačke energije, te energičnom,
stručnom i razumnom akcijom učiniti da Mostar postane opet vedar i
ponosan grad svih Mostaraca. |
|
|