Mehmedaliji Maku Dizdaru

Preko gora, preko mora,
Preko jala, preko kala.
Preko zlata, preko blata,
Preko dnice, preko tmice,
skrivajući lijepo lice
koračala žena neka,
ona što me čeka.

Preko drače, preko tmače,
niti pjeva, niti plače.
Tiho hodi ispod streha,
bez osmijeha i bez grijeha,
bijele ruke k nebu pruža:
Upol’ žena, upol’ ruža,
nijemo se Bogu moli.
To je ona što me voli.

Tuzla, 12.11.2002.