Nijaz Omerović
ARSENIJE
NEČASTIVI |
|
Preturajući prašnjave arhive provincijske biblioteke u varošici M.
Nađoh rukopis požutio od vremena, iskrzanih ivica i puno nečitkih
zapisa na marginama. ”Čuda su moguća i to na najnemogućijim mjestima”,
piše hroničar, što zvuči kao lijepa fraza, ali istinita u ovom
slučaju. U sačuvanom rukopisu, mjestimično nečitkom, pisanom iz
potrebe, a ne želje, pomalo patetičnom ali lišenim pretencioznosti i
uljepšavanja, povremeno suhoparnom kao zapisniku iz sudnice: mojom
je slobodnom voljom donekle proširen (što mi čitaoci nadam se, neće
zamjeriti) nekim novim činjenicama, koje će baciti više svjetla na
aktere ove priče i mjesta događanja. Poput mozaika ili ostataka
razbijenog ogledala, strpljivi skupljač sastavi ovu priču od već
rečenog rukopisa, priča najstarijih žitelja Paklenice i preživjelih
i nepouzdanih svjedoka...
1.
Ništa nije fantastičnije od stvarnosti
(F.M. Dostojevski)
Te godine bila je nezapamćena zima, kao da je sam Pakao tražio
oduška na zemlji. Hroničar bilježi: da je one noći kada se rodio
Arsenije B. u Paklenici donjoj (godina nije zabilježena) zagrmilo
potmulo i duboko u doba gluho. Majka mu umrije na porodu, a brigu o
njemu preuze baba Stana, krezuba starica neodređenog doba.
Najstariji žitelji su se kleli da je i u vrijeme njihovog
djetinjstva, ona već bila stara. Jednostavno, oduvijek je bila tu.
Bavila se vradžbinama, zapisima, izradom talismana, gatanjem u grah
i karte, i proricanjem sudbine iz bakarne tepsije pune čiste
izvorske vode, zagrabljene u vrijeme kada se dijeli noć od zore,
prije nego što zapjeva prvi pijetao. Kleli su se seoski momci da su
vraćajući se kasno sa sijela, viđali je kako leti na metli u noći
punog mjeseca, i vjerovali su da se kroz odžak uvlači u kuće
mještana, moreći ih u košmarnim snovima. Pričali su krišom, da je
vještica, da ima vezu sa nečastivim, i da je treba na lomaču ili
glogovim kocem.
Arsenije se rodi sa čudnim znakom na lijevom ramenu, simbolom kakvog
niko iz Paklenice nije ranije vidio, pa čak ni pop koji ga je krstio,
došavši iz manastira ozrenskog. Kao dijete, pokazivao je
nevjerovatnu oštroumnost i razboritost, svima na usluzi, te se
nadaleko pročuo. Sklon sanjarenju, piše i neke pjesme, što nije
ostalo bez odjeka u selu, te ga podrugljivo nazvaše ”stihoklepač”,
ali iza leđa, jer je ponekad zapadao u stanja strašne jarosti, pa s
obzirom da je bio neprirodno jak, uglavnom su ga se klonili. Bio je
pustinjak i drug samoće i nalazio najveće zadovoljstvo u dugim
samotničkim šetnjama.
|
Dragan Janičić-Pločo: Ilustracija |
Često je odsustvovao iz sela, skupljajući bilje, korijenje i lišće
po padinama Ozrena, i znao im sve nazive na latinskom, što je naučio
iz jedne drevne knjige, koju je ljubomorno čuvao, a koju je dobio od
starog fotografa Bojovića, za koga se pričalo da je u Beogradu
boravio, i još dalje - čak u Pešti. Dolazili su mnogi iz daleka, čak
iz Hercegovine, da im propiše bilje koje će ih izliječiti:
nerotkinje, slijepci, kljasti, bagavi, bengavi, umobolni,
epileptični, krastavi, sifilističari, šepavi, malokrvni, urokljivi,
obenđijani i omađijani...
Baba Stana, tako dobi konkurenciju, a posinak smrtnog neprijatelja.
Za kratko, jer jednog dana u Paklenicu banu jedna spodoba, čudno
obučen čovjek, sa velikom bradom i beretkom, ogrnut pelerinom,
vodeći magarca na kome su se klatile torbe pune boja, četki i
platana, te odvede Arsenija, uzevši ga za šegrta. Bio je to jedan od
najpoznatijih slikara ikona i živopisaca Jefrem Budimlija, koji je
po Bosni hodio i crkve oslikavao. Arsenije se pokaza kao darovit đak,
te kako to često biva, u vještini nadmaši starog majstora i učitelja,
te ga ovaj uz blagoslov otpusti, preporučivši ga da oslika i obnovi
stare i oštećene freske i restaurira ikone u manastiru ozrenskom.
Manastir ozrenski, Nikole svetog bio je mjesto mira i spokoja,
okružen gustim šumama, mirisnim zrakom, hladnom gorskom vodom i bio
je idealno mjesto za odmor duše i tijela, daleko od svijeta i
zavisti i zlobe. U toku Prvog svjetskog rata, bilježi pedantni
hroničar, gubi mu se svaki trag. Dvadesetak godina kasnije,
pojavljuje se iznenada u Paklenici, začudo isti, nimalo se ne
promijenivši. Šutljiv i razdražljiv, rijetko je s kim govorio. Tog
ljeta, primjetiše pažljiviji, koji su sa njim rasli, da mu je znak
od rođenja, sada na drugom desnom ramenu.
Hroničar ga kasnije zatiče ponovo u ozrenskom manastiru, gdje tvrdi
da je on pop Strahinja iz Budimlje, rođen godine 1540. i da se
vratio da u manastiru završi živopis koji je počeo prije tristo
sedamdeset sedam godina. Takođe je tvrdio da je slikajući sveca
zaštitnika Nikolu svetog u naosu crkve, naslikao svoj portret. I
zaista sličnost je bila začuđujuća. Viđali su ga nakon toga po
vrletima Ozrena, kako ubire planinsko bilje, suši ga na suncu i
vjetru, te kako nešto bilježi i crta, razgovarajući sam sa sobom.
Jednog dana, iznenada ponovo banu u crkvu i pozva na stranu igumana
Serafima, rekavši mu: ”Dugo sam šutio, ali došlo je vrijeme da ti
prenesem poruku arhiepiskopa Danila. Dolaze zla i teška vremena.
Moraš kopati dva koraka od lijevog zida apside prema istoku, na
Jurjev dan, kada gore zakopana blaga, jer tu se krije blago
manastirsko, zakopano tri stoljeća prije no što je manastir podignut:
sasude crkvene, zlatne i srebrne, biserom i dragim kamenjem ukrašeni
putiri, diskosi i velike amorfne zdjele. Naći ćeš i kadionice i
zlatne svijećnjake, zlatom tkane svešteničke dragocjene odežde - i
knjige rijetke...”
I zaista po uputama rečenim zakopaše i veliko blago nađoše. Za
uslugu, on za sebe samo zatraži jednu debelu knjigu, bogato ukrašenu,
na starogrčkom pisanu. Reče, da je nju napisao prijatelj njegov
monah i kaligraf Timotej Gluhi iz Hilandara, godine 1590.,
predvidjevši mnoge događaje koji su se dogodili i koji će se zbiti.
Prezrivo i grubo ga odbiše, a on uvrijeđen, šutke ih napusti.
Nekoliko mjeseci nakon toga grupa maskiranih razbojnika napade i
pohara manastir, blago odnesoše a igumana Serafima pretukoše i u
besvjesnu stanju ostaviše. Kada se oporavio, kleo se da je Arsenija
prepoznao, da je ovaj razbojnike predvodio i da se samo zbog one
knjige vratio. Nakon toga gubi mu se svaki trag i spomen o njemu.
Godine 1972. prilikom restauriranja i konzerviranja freski u
manastiru ozrenskom, restauratori iz Sarajeva, ispod jednog sloja
maltera, koji se ljuštio kao kora prezrelog oraha, nađoše jedan na
starogrčkom očuvan zapis: |
|
U godini kada se Škorpija nađe u sazviježđu Urana
i kada se mrak spusti i uskomešaju mora
Strašne trublje će tada sa neba
posijati strah na... (nečitko)
Svuda će niknuti stratišta
gradovi i sela postaće ratišta
kolijevke prekriće paučina
očajne majke dozivaće spas od nebesa ravnodušnih
U godini toj svjetlost i tama sukobiće se
u borbi vječnoj
Ahriman će trijumfovati i novi ustoličeni kult
U godini kada rak uplovi u vode nemirnog Marsa
svjetlost škrta će prosuti milost na misionare spasa
i uzvišene ih izvesti na pravi put...
Strahinja iz Budimlje - 1560. |
|
2.
Budućnost je beskrajno umnožavanje prošlosti
(J.L. Borges)
Nepoznati i nepouzdani hroničar bilježi: Arsenije B. iz Donje
Paklenice, rođen je ne zna se kada ni gdje, iz neprirodne i
zabranjene veze između džina Ifrita goleme snage i moći, i žene.
Majka mu je bila nadaleko poznata seoska ljepotica, radodajka i
nimfomanka. U tajne bajanja uvela ju je stara vračara Stana,
nepoznatog porijekla i godina. Pričaju da je oduvijek bila tu.
Vradžbinama koje je spravljala, rastavljala je muževe od žena,
djevojke od momaka: Bajala je zavidnicima i urokljivim; zdrave
pretvarala u bolesne. Ondje gdje je boravila, umirala dojenčad u
kolijevkama, krepavala stoka, krave i koze nisu više davale mlijeko,
izvori presušivali; sin na oca i brat na brata sjekire potezali.
Pričalo se da su njih dvije potpisale ugovor s nečastivim, a jedna
od tačaka tog ugovora obavezivala je mladu ljepoticu, da sa već
pomenutim i nezajažljivim Ifritom mora općiti, dan i noć. Tako su se
srele dvije vatre, koje se nisu mogle ugasiti, a pohotni krici
nimfomanke i neljudsko mrmljanje, čuli su se u svako doba dana i
noći iz skromne kućice gdje je živjela, uznemiravajući sujevjerne
komšije, koji bi uši začepljivali rukama, ili još bolje zalivali
voskom. Rijetki, koji su vidjeli taj papir ili pergament, kleli su
se da na njemu ima šest muhura i šest nevjerovatnih hijeroglifa
umjesto potpisa, kakve nigdje i nikada nisu ljudske oči vidjele.
Arsenije je po pričama mještana, odrastao potpuno bezosjećajan i pun
nepojmljive mržnje i prezira prema ljudskoj vrsti, kojoj je samo
manjim dijelom pripadao. Već kao dijete, bio je izopačeni sadista.
Iz druge ruke, jer preživjelih svjedoka njegovog djetinjstva nema,
kunu se da je uživao u mučenju druge djece, koja su ga izbjegavala,
a naročito u mučenju životinja: mačaka, seoskih džukela, ptica i
ptičića. Mutno i nepouzdano je svjedočenje - postoje praznine u
ljudskom sjećanju, kao što postoje i velike praznine u njegovu
pojavljivanju.
|
Mehmed Klepo: Moj dijalog sa Vermerom (detalj), ulje
na platnu, 2002. |
Kada je počeo rat 1991. zatičemo ga u Vukovaru, sa ruljom ludaka i
manijaka, skupljenoj sa ”koca i konopca”, kojima se stavio na čelo,
izazvavši vođu te grupe, mračnog grmalja na dvoboj i slomivši mu
vrat jednim udarcem. Prozvaše se ”đavolima”, a strah i njihova
mračna slava išli su ispred njih. Ubijali su, palili, pljačkali,
silovali, mučili... Zazirali su od njega i njegovi, ako je svoje i
imao.
U piću nezasit, isto kao i u orgijama i sadističkim seansama; gdje
bi divljao i ubijao, a u trenucima uzbuđenja glas bi mu postajao
neljudski i neartikuliran, a lice iskrivljeno poput strašne maske.
Za njim je ostajao trag smrti: bola i suza - od Vukovara do
Dubrovnika, od Foče do Prijedora...
U rijetkim trenucima lucidnosti, naizust bi govorio poglavlja iz
”Staroga zavjeta”, proricao sudbinu i recitirao poeziju. Pričao je
da je radio freske i ikone po crkvama i manastirima, a da je zanat
naučio od Timoteja iz Hilandara sa Atosa, da živi već stoljećima, a
da je dugovječnost naslijedio od džina, koji su živjeli i po hiljadu
i više godina.
Hvalio se bitkama, vojevanjima i turnirima: pričao da je ratovao
protiv Tatara i Turaka, Francuza u doba napoleonskih ratova, da
najviše mrzi Švabe i Arape i cijeli ljudski rod. Svojim prestrašenim
suborcima, priznao je da mu je i sam nečastivi okrenuo leđa, rekavši:
”Ja se bojim Boga, ti si gori od mene”.
Povremeno tajanstveno nestajao, a onda se pojavljivao na mjestima
gdje ga niko nije očekivao. Imao nevjerovatnu moć transformiranja, a
pričao da ga ljudske nesreće, katastrofe; ratovi i zločini
podmlađuju. Punim plućima disao samo u metežu, neredu, prevratima,
anarhiji, smrti i bezakonju. Pouzdani svjedoci tvrde da je njegov
dosije pohranjen u najmračnijim labirintima Interpola. Istovremeno
radio za KGB i CIA-u, egzekutor za NKVD tridesetih, UDB-u šezdesetih,
i MOSAD stalno.
Susrećemo ga kao legionara i teroristu: obučavao je pripadnike
IRA-e, Crvenih brigada, i razne anarhističke i terorističke grupe.
Njegov rukopis prepoznatljiv je u mnogobrojnim atentatima, državnim
udarima i satanističkim zločinima. Pričali su, da su ga sretali u
zadimljenim lučkim krčmama, gdje se sa momarima kockao i natjecao u
ispijanju pića. U bordelima, sa tipovima zakrvavljenog pogleda
uvijek spremnih da potegnu nož. U Madridu sa falangistima, Bejrutu
sa maronitima, Beču sa anarhistima, Nici sa bjelogardejcima, Buenos
Airesu sa emigrantima i ustašama. U Pečuhu gdje uz tamburaše lomi
čaše krvavim rukama, tuleći poput psa, Podgorici sa guslarima, kako
tužno zavija, žaleći za starim hajdučkim vremenima...
Ukratko, bio je svuda gdje je carovala smrt i porok. Oličenje i
slika zla. Kunu se, da je znao bezbroj jezika i dijalekata; da je
svirao sve: od balalajke do flaute, od tambure do indijske citre.
Privlačila ga vreva gradskih ulica i trgova, tržnica i pijaca. Volio
karnevale, muziku i ples, mračna pregrada i jazbine gdje se
okupljaju dileri, ološ i šljam. Ostajale su za njim ucviljene žene i
djevice, koje bi ostavljao poput iscijeđenih krpa; vanbračna djeca,
izopačena poput svog neljudskog oca. Obožavao je kićenje i gozbe,
oružje i lov. Privlačio ga sjaj ordenja i lenti, generalske kićene
uniforme zlatnih puceta, skupa auta i jahte, stara vina i kubanske
cigare. Kažu da je bio savjetnik Hitleru, Staljinu, Pinočeu, Sharonu
- i ko zna kome još ne. Za njim ostala mračna slava i priče
nepouzdane kao vjetar na vodi. Ostao zapis za opomenu i pouku...
P.S. U selu Zaklani, koje je tokom rata bilo spaljeno i opljačkano i
gdje su počinjeni strašni zločini, nakon rata kad se vratiše,
mještani, u mihrabu spaljene seoske džamije nađoše jedva čitljiv
zapis: |
|
Ondje sam gdje me nema
smrt mi je brat
mržnja sestra
nečastivi uzor...
Strahinja iz Budimlje - 1992. |
|
|
|