U ”Mostu” br. 105 (16) 1998. (str. 99-101) pisali smo o operi sa temom iz Mostara ”Mili glas” (Die geliebte Stimme), koju je na osnovu libreta austrijskog književnika Roberta Michela komponirao češki kompozitor Jaromir Weinberger.

Povodom praizvedbe ove opere u Münchenu (28.02.1931.) književnik R. Michel objavio je tekst ”Domovina opere Mili glas” (Die Heimat der Geliebten Stimme). Tekst je objavljen u bečkom časopisu ”Anbruch - Monatsschrift für moderne Muzik” (godište XIII. Br. I, januar 1931.), a donosimo ga u prijevodu prof. Enise Simić. (S.Š.)

Mostar leži u jednoj pograničnoj zemlji islamskog Orijenta. Ovdje je na obalama zapljuskivanje Islama bilo tako jako, da je u biću čitave zemlje, a naročito u gradu Mostaru, Orijent izraženiji nego u mnogim provncijama i gradovima koji leže duboko unutar evropskog dijela Turske ili pak u Aziji. To što su Bosna i Hercegovina decenijama bile pod austrijskom okupacijom i vladavnom, a sada pripadaju jugoslavenskoj kraljevini, nije u tome ništa promijenilo. Od vremena reformi Kemala Ataturka u Turskoj, orijentalno je u ovim zemljama postalo još uočljivije. Danas Bosna i Hercegovina čine posljedenje utočište starih orijentalnih običaja i navika u Evropi. Ovdje se još vide fes, turban i prije svega ima još harema i pokrivenih žena koje ne treba da vidi nijedno tuđe muško oko.

Ali, Muhamedanci ovih zemalja nisu, osim maloga izuzetka nikada Turci, nego južni Slaveni koji su prešli na Islam. A ovi južnoslavenski muslimani čine trećinu stanovništva, drugu trećinu čine Srbi grčko-ortodoksne vjeroispovijesti, a jednu Hrvati katolici. Svima je zajednički srpskohrvatski jezik, kojem ja što se tiče melodičnosti dajem primat.

U muzici i pjesmama ove zemlje, južnoslavenski je karakter jako prožet orijentalnim elementima. Ako čovjek hoće da pravilno shvati melodije jedne zemlje mora upoznati njezinu prirodu i ljude, koje je ta zemlja stvorila. Tako se onda znaju izvori, zna se koje su vrste bili poticaji za muzički izražaj, zna se od čega potiče radost, vedrina, bol tuga i ozbiljnost ovih ljudi.

I zimi i ljeti je sva okolina Mostar siva. U proljeće se dolina Neretve kao i Radobolje sva zazeleni, i mali vrtovi Mostara, i žirlande od vinove loze između turskih kuća i divlje ruže u haremima, a samo ogoljelo brdo Hum i goli obronak Podveležja ostaju sivi. Kada pak ljetno sunce pripeče po Mostaru, usahne i zeleno lišće; ako poneko i izdrži tropsku jaru, njegovo zelenilo postaje beživotno, posivi, tako da nestaje u sivilu ostaloga. Sve postaje tako sivo kao Hum i Podvelež. Istoga sivila su i stare kuće i džamije, a naročito njihovi krovovi, jer su zbog siline udara sjevernih vjetrova pokriveni teškim kamenim pločama, koje se uzimaju iz kamenih obronaka Huma i Podveleža. I cesta i uski putevi između kuća i zidovi oko avlija i dvorišta, stepenice koje vode dolje do Neretve, su sivi, i sam Stari most je takav, izvija se u vitkom visokom luku nad Neretvom kao okamenjeni mjesečev srp.

Ne poteče lako radost u Hercegovini. Goli sivi kraški visovi sa obroncima od kamenja oštrih bridova; u dubokim razrovanim koritima divlje kraške vode i potoci koji se tu i tamo gube u teško istraživim dubinama unutrašnjosti zemlje; let jastreba iznad brda, ovca koja između kamenih blokova na kamenitom tlu traži oskudno zelenilo; prašume u visokim planinama; siloviti sjeverni vjetrovi; čitava ova priroda je od neke ozbiljnosti, koja nije mogla ostati bez uticaja na ljude. Jasna sunčeva svjetlost iz vedroga neba koja u drugim predjelima iznad pejsaža pobuđuje radost, pojačava zapravo ljepotu hercegovačkog krša do u nadmoćno, a da mu međutim ne oduzme ništa od njegove ozbiljnosti.

I u onome što ovi ljudi načine dolazi jasno do izražaja ova ozbiljnost. U malim vrtovima i poljima, čija je zemlja s mukom oteta škrtom tlu, i koji se zaštićuju od sjevernoga vjetra teškom kamenom ogradom i u niskim kućama koje se čine kao veliki krtičnjaci izrovani u kršu.

Ali i na samim ljudima, njhovim prilikama, a naročito njihovim licima može se prepoznati ova ozbiljnost, melanholija. U oštrim crtama jednoga Hercegovca, postaju bore iz godine u godinu sve dublje i ljepše poput usjeka u kraškom obronku i njegove crte čine se kao da su postepeno izgubile sposobnost za smijeh.

Budući da su Hercegovci Slaveni, ležala im je u krvi od samoga početka izvjesna melanholija. Sudbina ovoga naroda koja se stoljećima nije sastojala ni od čega drugog osim od borbe i briga, ostavila je svoj pečat; produbila je ozbiljnost ovih ljudi tako trajno, da u ponekim licima dolazi do izražaja u monumentalnoj veličini.

Naravno, nije ova zemlja bez svake radosti i vedrine. Među gradskim stanovništvom se nađu veseli ljudi, i ako ih je nekolicina zajedno, tada njihov smijeh odzvanja poput neke iznenađujuće muzike; sudeći prema većini, stanovnici su, a naročito seljaci i pastiri u brdima, pretežno ozbiljni i sjetni. I kako je kod ljudi moguć pojedinačan bljesak radosti tako ima i u prirodi zemlje tu i tamo pojava koje se mogu čovjeku učiniti kao neka iznenađujuće razigrana radost; u vrtovima u dolini, rano proljeće sa probeharalim stablima bajama, crvenim cvijetom šipka, i svježim zelenilom lišća, koje će veoma brzo uvenuti pod ljetnim suncem i ostati bezbojno: za blagih noći, budući da voda Radobolje kod Mostara igra vragolastu igru u malim padovima i teče kroz stare mlinice, i ispod malih kamenih mostova, dok se čitavom dolinom čuje razdragano pjevanje slavuja; možda i u nekom času u jesen, kada se na niskim čvorastim trsovima svjetluca grožđe u slatkoj zrelosti, sabijenih grozdova kao da je novi list, ili još kasnije kada se šipci crveno raspuknu kao da se tu i tamo iz šipražja nasmiju neka usta.

Melanholija zemlje ogleda se najviše u pjesmama, ali u njima može biti iznenada nabujale radosti. Uostalom, muzika ove zemlje je pod uticajem mnogo čega, osobito svega što u svakodnevnici uvijek iznova zazvuči u uhu: poziv mujezina na molitvu, zvonjava stada, dozivanje pastira, klaparanje malih bosanskih mlinica, šum divljih voda, zvuk sjevernoga vjetra sličan onome sa orgulja, klaparanje nanula žena i djece, blejanje ovaca, meketanje koza, njakanje magarca, kas brdskih konja, hod mekih opanaka, kucanje bakroresca, i sva polifona muzika orijentalnoga bazara; zvuk gusala iz neke kafane, svirka na fruli nekog pastira, cvrčanje cvrčka, loša svirka tamburice iza gustih ograda.

I sve to odzvanja i u operi ”Mili glas”.

Prijevod: prof. Enisa Simić