Prva je misao: Ovo bi moglo biti slovo o tipičnom evropskom (i ne samo evropskom) gradiću.

Hiljade evropskih (i ne samo evropskih) gradića je bilo i jest na putu, na raskršću itinerera. Kad se takvo uopćavanje stavi u prvi plan, samo naoko, dakle, prividno i površno, umanjuje se značaj ovog grada, geografski, i ne samo geografski - ontološki određenog. U mnoštvu pojednostavljeno svrstanih izgubila bi se njegova posebnosti ovo slovo ne bi imalo odveć velikog smisla.

Njegov autor je Konjičanin, i to mu je pokatkad hendikep (priča o distanci i emocijama koje sužavaju pogled), ali je ponekad i prednost (dostupnost - prije senzaciji, a tek potom, što je manje važno - informaciji). Kako se ova druga odlika (ili mahana), agresivnošću koja joj je sastavni dio natura, ona ulijeće u misaoni proces i početnu postavku okreće naglavce:

Ovo bi doista moglo biti slovo o tipičnom evropskom gradiću. Hiljade evropskih gradića je bilo i jest na putu, na raskšću itinerera.

Ali, u jednom svom zapisu o ovom čudesnom gradu piše Sead Mahmuefendić, konjički, dakle, evropski pisac:

- Ničeg ne bijaše u povijesti, niti je što izmišljeno u literaturi, niti je što sanjano u snu čega nije bilo u Konjicu.

Bliska mi je misao.

Ne znam hoću li u rečenicama koje slijede stići do spoznaje da pišem slovo o tipičnom evropskom gradiću (kulturama raznolikom, prijemčivom za prihvatanje drukčijeg), pa na taj način doprinijeti nepotrebnoj afirmaciji evropske civilizacije koja jest konstanta (i otuda nepotrebnost potvrdivanja općeusvojenog), ili ću, pak, općenitost o kojoj je riječ, obrnutim smijerom, fokusirati na Konjic, pa ga na taj način izdvojiti i zaključiti:

Ovo je jedinstven grad.

Protrčaću historijskom stazom Konjica, u skokovima. Pa ću doći do zaključka. Dok ova rečenica još u meni traje - ne znam kakav će taj zaključak biti. Jamačno da ne posjedujem objektivnost u pristupu; ni napamet mi ne pada da dokazujem ono što je prepušteno ozbiljnim povjesničarima.

Uostalom, prvi pismeni zapis o ovom dijelu Evrope u čijoj će neposrednoj blizini niknuti grad Konjic, ostavio nam je ne povjesničar, već geograf. Grk Strabon. Živio je u Rimu, i ostavio nam je zapis o borbi dvaju ilirskih plemena - Ardijejaca i Autarijata. Plemena su krvarila u borbi za izvor slane vode. Ardijejci su nastanjivali krajeve južno od današnjeg Konjica, a Autarijati su ostali upamćeni kao stanovnici unutrašnjosti današnje Bosne. Mada Strabon ne piše ko je u toj borbi pobijedio, ako prihvatimo istinitim, a nemamo razloga da to ne učinimo, da su Ardijejci docnije okupili više ilirskih plemena i organizovali svoju državu - sve mi se čini da su u ratnom sukobu Autarijati nagraisali i da su se Ardijejci osolili. Mili mi se što je Strabon obilježen kao nedovoljno kritičan, ali zanimljiv pisac. I što je stanovao u Rimu. Kosnulo bi me da je prvi pismeni zapis o ovom kraju ostavio nekakav dosadan, neznatiželjan cjepidlaka kojemu je u prvom planu bila tačnost. Uostalom, šta bi nam danas značilo da pouzdano znamo ko je pobijedio - Ardijejci ili Autarijati? Pa, ni cjepidlaka nam ne bi odgovorio na pitanje zašto se nisu lijepo dogovorili, pa izvor slane vode zajednički koristili. Ili se u prijateljstvu razišli. Jadransko slano more nije ni tada bilo preko bijela svijeta.

Dakle, Rimsko Carstvo i njegova obilježja i ostaci; Ilirija i ilirska manje znana obilježja i skoro nikakvi ostaci. Priznajem: isuviše, za mene Konjičanina - općih mjesta.

Ali, kako to da taj Konjic bude prijemčiv za indoperzijsko božanstvo Mitru (ili: Boga Mitrasa), svakako, svjesno suprotstavljenog nadirućem kršćanstvu? Hram i u njemu kip Boga Mitrasa otkriven je u austro-ugarskom Konjicu 1897. godine, zahvaljujući, između ostalih, i Eugenu Pelicariću, konjičkom učitelju, rodom sa Korčule. Već je rimski Konjic duhom bio obogaćen dijelom svoje - istočne svijesti, da bi nekoliko vijekova kasnije (nekoliko je i: petnaest vijekova) i definitivno bio obogaćen kulturom koja ga ne čini tipično evropskim gradom. To što su hram srušili Zapadni Goti A.D. 401. nije utjecalo da pamćenje na dobrog Boga Mitrasa ostane u Konjicu i u Konjičanima.

Nisam, doista, cjepidlaka, ali moram, ponavaljajući se, poredati fakte: indoperzijsko božanstvo u moru već stasalog kršćanstva, Eugen Pelicarić, rodom sa Korčule (koju je i Odisej pohodio, o Marku Polu da ne razglabam), Austro-Ugarska monarhija koja se pobrinula da kip i danas obitava u Zemaljskom muzeju u Sarajevu gdje mu je dobro.

16. juna 1382. godine spominje se da je jedna trgovačka karavana išla preko Konjica u Dubrovnik. Dokument se čuva u Arhivu grada Dubrovnika i za Dubrovnik možda to i nije od neke goleme važnosti, ali za Konjic jest: To je prvi pismeni dokument u kojem se spominje grad Konjic. U rukama nisam imao ni faksimil tog dokumenta; pomalo se stidim što ne znam sa naučnom sigurnošću na kojemje jeziku napisan, no, pretpostavljam da je pisan na latinskom, jer je zabilježeno da je prvi pisani izvor o Konjicu na bosanskom jeziku (a to je onaj jezik kojeg razumiju i Srbi, i Bošnjaci, i Hrvati, i Crnogorci, a bogami, bar danas, i mnogi Slovenac, i mnogi Makedonac) sačinjen 1411. godine. Opet je to bio dubrovački zapis.

Eto, nisam se ni zapuhao historijskom stazom, a već sam u Bosanskom Kraljevstvu. Konjic je, sve do svoje smrti - 1435. godine, držao Sandalj Hranić, veliki vojvoda Bosanskog Kraljevstva. Imao je kontrolu nad trgovinom Dubrovačke Republike sa unutrašnjošću Bosne i daljim Sjeverom. Tako je dobio hrpu novaca, ali i sukob sa Dubrovčanima. Malo mu je bila jedna carinarnica u Konjicu, pa je postavio i drugu, na Vrapču, nedaleko od grada. Dubrovačkom trgovcu je valjalo na toj carinarnici da plati 1,5 dukat za svaki tovar robe.

Možda je trebalo da obuzda svoju nezajažljivost? I jest, ali tek pred svoju smrt. Popustio je pred mnogim zahtjevima Dubrovnika. Pitam se: je li mu starost donijela mudrost, ili ga je lišila potreba kojima mlad i zdrav ne može odoljeti?

Kad je umro, naslijedio ga je Stjepan Vukčić Kosača, još bezobzirniji i još drskiji od svog prethodnika. Došao je vladar sa potrebama kojima nije mogao odoljeti. Uveo je raniji carinski sistem, željan velikih prihoda, pa se ekonomski rat sa Dubrovnikom nastavlja. Završava se tako da Dubrovnik opoziva svog predstavnika iz Konjica.

Nameće mi se pitanje:

Da je Stjepan Vukčić bio mudriji i da mu je do Konjica bilo više stalo nego do vlastite kese ­ šta bi se sa ovim gradom zbivalo? U polje pretpostavki ulazim, to je zaludan posao, ali sve mi se čini da bi onaj opozvani Dubrovčanin spjevao laudu voljenoj djevi, koju je upoznao na obali Neretve i da bi se u Konjicu ranije počela radovati nepca slasnim oradama i zubatcima.

Eto, naljutio sam se na S. V. (ni ime mu više neću spomenuti), pa zato preskačem vrijeme i - evo me u Konjičkom Otomanskom Vremenu.

Došlo je u bogumilsku Bosnu, pa i u Konjic, jedan od centara bosanske crkve. I danas su nam, na konjičkom području, iza Dobrih Bošnjana ostalo 3.018 registrovanih stećaka, bogumilskih nadgrobnih spomenika.

Ako sam odlučio da više ne spominjem onog S. V., razvlačeći usta od uha do uha, sjećam se Stoisava Miloševića (jedan će mu mnogo docnije opoganiti prezime), Dobrog Bošnjana na čijem je stećku uklesano "da ga mnogi znaše". Sve mi se čini da su ga po dobru znali. Drukčije ne može biti jer samo dobro tako dugo traje.

Ako sebi dopustimo uopćavanje i ako ustvrdimo da nam je "Istok dao filozofiju, religiju i poeziju, Zapad vještinu i tehniku, Sjever vlast i disciplinu, Jug pokornu tjelesnu snagu i da sve to skupa čini današnju civilizaciju", što je u osnovi stupidna tvrdnja, netačna i bolesna, ali - eto, neka je za početak razmišljanja, upitajmo se otkuda je, kuda je, šta je, zašto je to čudo koje nam je podarilo pjesmu o kujundžiji i djevojci. Ušao sam u konjički otomanski period, hoću o njemu da govorim, ali nisam siguran da li ja to zborim o Istoku s početka ovog dijela priče ili o tajanstvu sjevernih četinarskih šuma u kojima su se, jamačno, zbivala čuda koja su nam darovala slične pjesme. Povezujem je s otomanskim vremenom samo zato što nam je sevdalinka u ove krajeve došla s Turcima.

Danas sam sevdalinku o kujundžiji i djevojci ponovo čuo. Ona je, zapravo, tako mi se čini ­ bila oduvijek moj dio. Sasvim je moguće da sam je prisvojio dok je mater dizala kuću, dok je onom kefom, krutih i žutih bodlji i drvenog podloška, upirala u vlažne podne daske; na čelu joj probijao znoj, a ona pjevala. Ta upamćena slika iz djetinjstva, to dizanje kuće, povezana je istovremeno sa prihvatanjem sevdalinke, i za sve ove godine - i ta slika i osjećanje sevdalike nisu se promijenili.

Samo je začuđenost bivala izraženija.

Pokušao sam da pjesmi uđem u trag.

Vrbas voda nosila jablana.

O rijeci Vrbasu je, dakako, riječ.

Rijeka nosi kad nadođe, kad je prevelika. Očigledno je da rijeka nosi drvo jablanovo.

Dakle, nadošla je voda, neki belaj, poplava, povodanj je bio.

Slijedi najljepši stih:

Na jablanu kuje kujundžija.

Zamišljam: Kujundžija je prije belaja radio svoj posao; kujundžija je da kuje, šta bi drugo radio? Nadošla voda, iščupala iz zemlje drvo jablanovo, toliko je silna bila, a ponijela iz dućana i kujundžiju. Kako se kujundžija dokopao jablana - to za priču i nije važno, tek - on je na drvetu, nosi Vrbas stablo, i na stablu kujundžiju.

A on - nastavlja da kuje.

Prihvatiti nesreću očekivanom i prirodnom pojavom, ne čuditi se i nastaviti svojim poslom ne može se pripisati pojednostavljenom poimanju kismeta.

Ova borhesovska slika, ova Kusturičina filmska sekvenca, neobična, komična, nadrealna, u dosluhu sa Šagalovim pijevcima na krovovima ispod plavičastog noćnog neba, nudi, evo, danas, u zemlji Bosni i Hercegovini, u Konjicu, odgovor na pitanje: Kako taj čovjek može toliko durati?

A odgovor je: - I ne pokušavaj da objasniš (neobjašnjive su stvari, pjeva Sidran, bosanski pjesnik). Nedovoljno je, znači - netačno to čudo objašnjavati ljubavlju, inatom, ponajmaje društvenim zadatkom.

Najprirodniji odgovor na viđenu sliku dala je djevojka iz pjesme. Nota bene, ona zapazi. Nadošao Vrbas, na vodi stablo jablanovo, na jablanu kuje kujundžija.

Drukčiji bi se silno začudio, povikao bi: - Ljudi, eno čovjeka u vodi, da se nešto radi, da mu glavu spasavamo -, ali - ne! ona kao da mu je ušla u dućan u najmirnijim vremenima i - naručuje od njega da joj skuje od zlata junaka. I povrh svega, to je biber po pilavu, još zanovijeta i kaže da neće plava, već garava ko što je i sama.

O poeziji sam govorio.

Ona mi je bitnija od suhih fakata da su Turci u Konjic došli 1463. godine i da je turski putopisac Evlija Čelebija, sredinom 17. vijeka, u Konjicu zatekao šest mahala, sedamdeset i pet dućana i šest stotina pločom pokrivenih kuća.

Sa Austrougarskom, osim brkova Njegovog Carskog i Kraljevskog Veličanstva na uredskim zidovima, u Konjic dolazi željeznica, pozorište, čitaonica, a ispod mladih lipa birtije K. Austrijskom Caru čuju se obojica Štrausa.

Neću o vitkim munarama konjičkih džamija, neću ni o Vancaševoj rimokatoličkoj crkvi Josipa Vancaša, ali hoću o pravoslavnoj crkvi Svetog Vasilija. Hoću o njoj jer su ikonostas Crkve u rezbariji uradili konjički drvorezbari Sulejman Hadžizukić i Salko Alagić, Bošnjaci, a oslikao ga po ugledu na bizantsku školu Sreto Domić, konjički Hrvat. I pritom Sv. Kirila i Metodija prikazao u franjevačkim habitima.

Da ovo slovo nema pretenziju dokazivati konjičku multikulturalnost (kao što mu nije nakana ni dokazivati da Neretva teče nizvodno), bjelodano je jer ni riječ neće posvetiti vremenu koje je prethodilo godini 1992., ne vratila se. Mudrije su uši koje slušaju slovo. One su već sve čule.

Braco Dimitrijević, bosanski konceptualista, u svom sarajevskom djetinjstvu, pa u mladosti, pa u zreloj dobi, ubijedio se da je sladoled iz sarajevske slastičarne Egipat najbolji sladoled na svijetu i da takvog sladoleda nema nigdje drugdje. Promijenio je mnogo staišta. Danas je u Njujorku. Ili Londonu. Ili Parizu.

Jednom prilikom ugostio je u Sarajevu Džona Malkoviča, američkog glumca. Poveo ga je u slastičarnu Egipat da ga počasti tim jedinstvenim sladoledom. Kad je Džon kušao sladoled, rekao je Braci da je upravo takav sladoled jeo u njujorškoj slastičarni, kazavši mu njeno ime i adresu. Braco Dimitrijević se docnije uvjerio da je Džon Malkovič bio u pravu.

Ako Konjic i nije jedinstven gradić koji se odlikuje multikulturom, a sve mi se čini da nije, autor ovog slova se raduje svim gradićima na putu, na raskršću itinerera.

Možda je, ipak, ovo bilo slovo o tipičnom evropskom (i ne samo evropskom) gradiću.

Konjic, jula 2001.